Iz šarenog, mirisnog i uzbudljivog Kathmandua uzimamo lokalni bus do Pohkare – naše stanice i „baze“ za poznati treking oko Himalaja. Nakon osam sati vožnje stižemo u mali grad koji se nalazi na samom dnu Himalaja pokraj prekrasnog jezera – s kojeg, ako uzmete čamac ili manji brod, puca prekrasan pogled na suncem obasjanu Himalaju.
Trek koji imamo u planu i nije toliko jednostavan. Ljudi pogibaju na putu zbog neinformiranosti i nespremnosti. Kondicija mi je u totalnoj banani, ali nije me briga. Imam jednu priliku da napravim ovo! Himalaje, uf!
Poznata srpska putnica i spisateljica Snežana Radojić već neko vrijeme ima Pokharu kao svoju bazu za pisanje knjige. Za vas koji niste upoznati s njom, žena putuje već 2.5 godine biciklom, a ovaj dio treka koji uzimamo mi, je napravila sama! Snežani je očito jako drago zbog našeg dolaska, toliko da ima problema i s pričanjem svojeg materinjeg jezika – ista priča samnom kad sam se našao sa dečkima u Kathmanduu. Nakon više od 100 dana nepričanja hrvatskog, imao sam fini problem sa „šaltanjem“ na naš jezik.
Nakon ugodnog razgovora sa najimpresivnijim putnikom kojeg sam imao prilike upoznati na svojem 120+dnevnom putovanju, doznajemo da su hrana i smještaj užasno skupi. Na planine je teško dostaviti robu, pogotovo vodu i hranu, prijevoz je skup – pa su lokalci odlučili postati malo bahati i digli te cijene u nebo. Dvanaest dana treka bi nas financijski uništilo, pa smo se odlučili na varijantu kampiranja i samostalnog kuhanja. Još bolje! Spavanje pod zvijezdama u Himalajama! Jedini problem oko cijelog putovanja je još i dalje naša kondicija i nedostatak opreme. Pozdravili smo se sa Snežanom, zahvalili joj na informacijama, i obećali naš siguran povratak i ponovnu pivicu pri povratku.
Nitko nije bio spreman za trek, ali dobro da je Nepal PUNO jeftiniji od Lijepe naše, pa se i ovaj problem ubrzo riješio. Svatko je kupio dodatne hlače ili majicu od flisa za nekih 50 kuna, a kape i rukavice su bile još jefitnije. Ostatak smo rentali – šator, hlače, vreće za spavanje, a neke komade opreme smo dobili od Snežane. Hranu smo nakupovali u lokalnom supermarketu – ovih 12 dana ispred mene neće baš biti gastronomska avantura, osim ako vam tunjevina iz konzerve i tjestenina to ne predstavljaju... Pozdravljamo se s našom bazom, Pokharom, i krećemo busom za Besishahar. Našu startnu točku za trek u Himalaje.
U Besishaharu gablamo svoj zadnji pravi topli obrok i krećemo u avanturu. Prvi dan nije bio nešto impresivan. Dosta trekera preskače ovaj početni dio ture jer se kroz zadnjih par godina dosta promijenio. Nepal se razvija, grade se ceste, mostovi, tuneli... I sve je ovo čekalo nas prvi dan. Plus, najgore od svega kad nemaš motivaciju - je onih tridesetak kila opreme na leđima. Čemu ova muka ako je i ostatak puta ovakav, pitam se... Nadam se da će biti bolje. Nismo puno hodali, nekih 4-5 sati i nekako pronašli prvi kamp. Mali otok usred hladne rijeke koja izvire negdje visoko u Himalaji. Već prvi dan imamo manjak drva za potpalu, ali nije nas briga. Pogled isto nije nešto, ali ste okruženi prekrasnom rijekom - doslovce smo spavali na malom otočiću. Za večeru par jaja koje smo jedva uspjeli skuhati na vatrici i par konzervi mesnog doručka. Temperatura je bila i više nego ugodna tokom spavanja. Čak je bilo i prevruće. Mislim da nas je frajer kod kojeg smo rentali šator i malo zeznuo. Uzeli smo šator za četvero, a nas troje, koji smo recimo normalne veličine,visine, težine i ostalih mjernih proporcija – jedva smo se zgurali s našim ruksacima. No, kaj sad. Bili smo spremni na ovo, znali smo da gore nece biti ni „k“ od komfora. Tonemo u san prvog dana trekinga. Laku noć najvišoj planini svijeta, lijepo snivaj Himalajo...
