Sad smo totalno okruženi Annapurnom. Kud kod bacite pogled, eto vam Himalaja. Kolone tibetanskih mula koje tegle hranu i ostalu robu flegmatično prolaze pokraj vas dok se vi njima divite kao muha dreku. Viseći mostovi postali su duži, a svako hodanje po njima dodatna doza adrenalina. Počeli smo uzimati i više odmora po putu, ruksaci su se počeli opasno urezivati u ramena, napor je konačno počeo zadavati jače udarce. Stajali smo svakih 45 minuta, odmorili se, pa opet gore. Najviše vremena provodite gledajući u pod, da slučajno ne stanete na nestabilan kamen i srondate se u provaliju do vas. Desi li se nešto ovakvo, gotovo je. Nema s Himalajama zajebancije, velim, to potvrđuju „Missing Person“ letci koji su u svakom gradu. Al' kad dignete pogled i ugledate vrh Annapurne, stisnete zube i pravac naprijed.
Predzadnji dan bio je gadan, ali s definitivno najljepšim kamp spotom do sada. Tik do rijeke s prekrasnim pogledom na Annapurnu. Temperatura je pala debelo ispod nule, zbuskali smo se oko vatre, skuhali jedan pravi tibetanski crni čaj, i uživali u pogledu. Dijelim s Tonijem da me zeza koljeno. Počelo me boljetI neki dan, mislio sam da će proći , al' nije. Nadam se da neće biti problema oko toga, ostalo je još samo par dana. Sad smo na 2800m, makar je i ovo već uspjeh - želim dalje!
Jutro je bilo gadno, cijelu noć nisam spavao zbog temperature, koljena i gladi. Kad imate veći napor, trebate i više „goriva“ za vašu „mašinu“, a naša tri obroka dnevno bila su katastrofa. Opet smo stisnuli zube i krenuli prema našoj točki za aklimatizaciju. Riječ je o Manangu, koji se nalazi na 3450mn/v i potrebno je barem dan vremena provesti u ovom gradu da vam se tijelo prilagodi na nadmorsku visinu.
Visinska bolest je najčešći uzrok problema kod planinarenja i ozbiljno je shvaćamo. Put prema Manangu bio je kao šetnja kroz doline Tibeta. Točno sam ovako to zamišljao. Iako je vizu za ulazak u Tibet nemoguće dobiti, ovo je najbliže što mogu doći, pa upijam svaki trenutak. Ako ste gledali Gospodara prstenova, možete ovo usprediti s Rohanom, carstvom konja. Mala jezerca, borovi, smreke, konji koji bezbrižno pasu – i Himalaje u pozadini da sve dignu na još jedan veći nivo. Samo čekam skupinu Rohanaca da me zaustave na putu.
Kod Mananga se nažalost vraća i problem s koljenom. Mjesto za kampiranje, ovoga je puta bilo najlošije dotad – nismo imali pretjerano puno drva, rijeka je bila daleko, a i šator je bio na otvorenom pa je vjetar udarao cijelu noć. Gotovo je, ne mogu dalje. Koljeno zeza, počela je lagana temperatura, odlučujem se na povratak. 3540 metara nad morem je moj limit. Za sada, a mislim da je poprilično dobro za jednog kuhara.
Uzimam motor iz Mananga prema Chameu, a dalje opet Jeepom do početne točke – Besisahara. Ovo je definitivno bila najveća avantura u mom životu. Trekao sam u Himalajama, čovječe, gdje ćeš bolje! A sad slijedi Indija, moja zadnja stanica na ovom putovanju! Nemam pojma što za očekivati, ali sam totalno spreman i napet. Polako...