Uzbuđenje i strah su prisutni u dosad nepoznatim količinama. Ruksaci su spremni. Na put ih nosim samo dva, jedan za odjeću i ostale stvari nužne za normalan život i drugi s tehnikalijama poput fotića i laptopa. Sve je spremno.
Opraštam se s obitelji i curom na zagrebačkom Plesu, vrijeme je za polazak. Vraćaju mi se one scene kad sam odlazio raditi na kruzer. Mrzim ovakve trenutke, to opraštanje od voljenih osoba. Nikad ne znaš je li to posljednji trenutak koji provodite s njima. Put je dug, svašta se može dogoditi, ali pokušavam ne misliti o tome. Srce mi puca, suze, normalno, uvijek prisutne u velikim količinama kad se odlazi na put. Koma! Ali zato postoji i jedan osjećaj koji je totalno suprotan ovome, a to je onaj kad je vrijeme povratka. E taj osjećaj je već vrijedan spomena. Rijedak je, ali definitvno vrijedan svakog trenutka. Nisam ni otišao, a već jedva čekam da ih ponovo vidim. Obećavam da ću paziti na sebe i od njih tražim istu stvar. Od starog dobivam potvrdan odgovor i zadnje riječi njegove mudrosti koje su me dosad vodile kroz život. Bok starci, vidimo se, volim Vas!
Prolazim kroz carinu i obavljam ostale formalne stvari. To je to, sad više nema povratka. Point of no return! Udobno se smještam u avionu i samo za nekoliko sati stižem u Moskvu. O ovom ne mogu puno pričati, u tranzitnoj sam zoni, zabranjen mi je izlazak. Čekam samo nekoliko sati do ukracaja u idući avion, onaj koji leti za Peking. Već na mjestu čekanja primjećujem ogromnu razlku u ljudima koji sjede pokraj mene. Skupine Kineza koji vjerujatno putuju kući s nekog odmora ili čak posla koji obavljaju u drugim zemljama. Glasno raspravljaju o samo njima poznatim temama i ne mare za znatiželjne zapadnjake poput mene koji začuđeno bulje u njih. Stjuardesa otvara vrata i počinje vrijeme ukracaja. Budući da je let duži, avion je i puno veći od ovog prijašnjeg. Smještam se uz prozor, a do mene neki stariji Kinez koji nešto mumlja prilikom sjedanja. Nemam pojma o čemu priča. Obraća se meni, ali ga jednostavno ne kužim što pokušava. Sležem ramenima i tonem u san. Put zaista izmori osobu. Bilo bi dobro da sam stigao spavati u komadu, ali zahvaljujući dotičnom kolegi pokraj mene i njegovom hrkanju tijekomm cijelog puta, spavanje jednostavno nije bilo moguće. Hvala buraz!
Nakon 12 satni leta, pali se lampica za vezanje pojasa. Javlja nam se kapetan i poručuje nam da za 30-ak minuta slijećemo na našu destinaciju, Peking! Uzbuđeno bacam pogled kroz mali prozor i ne vidim apsolutno ništa. Tmurni oblaci ( za koje kasije zapravo saznajem da je smog) zaklanjaju mi pogled od krajolika koji se krije ispod njih. Nakon nekoliko minuta leta i probijanja kroz smog, konačno bacam oči na megagrad koji se prostire ispod mene. Peking! To je to, moj prvi korak na ovoj avanturi. Grad je okruženi velikim brežuljcima i planinama koji su puni vegetacije i koji su pravo osvježenje nakon ovog tmurnog i sivog smoga. Kapetan nas spretno spušta na tlo i konačno slijećemo u Peking. Opet prolazim carinu, smješkajući se carinicima u slučaju da im se ne svidim pa da me ne deportiraju, ne bi bilo prvi put za stranca. Kupim prtljagu i prvi put stupam na kinesko tlo.
Trnci, strah od nepoznatog i uzbuđenje opet raste. Masa ljudi ispred terminala, jednaka količina automobila i vruć, težak i vlažan zrak pružaju mi dobrodošlicu u njihovu zemlju. Pokušavam stupiti malo dalje, u nadi da ću naletjeti na neki taksi i konačno riješti prijevoz do svog hostela. Korak dalje od terminala i bombardiranje ponudama počinje. Hello sir, taxi ? Ride? City? Beijing? Taksisti se doslovce bacaju na mene i mole da baš njih odaberem kao prijevozno sredstvo do svoje destinacije. Cijene su mi sumnjivo vrtoglave; jedan nudi 380 yuana, jedan 300, a već onaj treći ima neki super popust pa mi kao daje svoje usluge za 200. Usporedbe radi, jedan yuan je približan jednoj kuni, pa je ovo razumno skupo. Zbunjen, uplašen i nespreman na ovo, prihvaćam najjeftiniju ponudu. Kasnije saznajem koja je moja greška. Ulazim u stari, nekad bijeli, trošan auto čudne kineske marke. Ovaj frajer sigurno nije licencirani vozač već običan 'hustler' koji vreba naivne turiste poput mene. Kriv sam što sam nedovoljno informiran, al' dobro, učim. Nakon što mi je ispričao svoju životnu priču, ostavlja me kod mojeg hostela i ljubazno zahvaljuje na lakoj lovi. Kroz glavu mi je prošlo samo nekoliko naših toplih riječi koje sam mu htio uputiti, ali neću, nije on kriv. Ja sam.
Nikolinu avanturu možete pratiti i na njegovom putničkom Facebook profilu
