Nekad bilo, sad se spominjalo – priča je koju pričaju, nažalost brojni spomenici, zgrade, zaustavljeni projekti i dvorci Hrvatske. Ostavljeni na milost i nemilost zubu vremena, neki su zapeli u vrtlogu imovinsko-pravnih zavrzlama koje su nastupile nakon rata, a neke možete pronaći i na oglasima nekretnina.
Dok se o njihovoj sudbini još odlučuje ili šuti, pogledajmo samo pet velebnih i tužnih primjera nemara koji spavaju u šumama i šikari…
Bila jednom jedna zemlja: Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, Petrova gora
Spomenik je otvoren početkom 1980-ih i u njega su stala čuda: muzej, kino dvorana, konferencijska sala i grobnica stradalih u Drugom svjetskom ratu. Bilo je to još jedno avangardno djelo poznatog kipara Vojina Bakića.
Nije ni poživio kako spada, a već se našao u vihoru rata. Devedesetih godina kradljivci i vandali s njega su otkinuli ploče, iz muzeja ukrali stvari, zidove zašarali grafitima… Danas stoji zaboravljen i zanemaren na vrhu Petrove gore odakle se pruža panoramski pogled sve do BiH.
Danas je Petrova gora atraktivna planinarima i ljubiteljima noćnog neba. Do spomenika na vrhu Veliki Petrovac može se doći automobilom, no preporučujemo da se upustite u planinarski pohod jer staza nije teška (vrh se nalazi na svega 500 metara nadmorske visine) a vodi kroz šume koje podsjećaju na egzotične prašume.
Premda je nosila titulu Međunarodnog parka tamnog neba, što je značilo da ovdje nema svjetlosnog zagađenja i noću vladaju tisuće zvijezda na nebu – taj status nedavno je ugrožen. Otkako je postavljena snažna rasvjeta, narušena je tradicija okupljanja i promatranja kiše meteora.
Bio je to rijedak preostali razlog za posjet spomeniku, a sada ostaje samo onaj da vidimo priču zvanu „bila jednom jedna zemlja…“.
Samo jedan u nizu: Dvorac Bosiljevo
Premda bi popis napuštenih dvoraca u Hrvatskoj mogao biti podulji (od slavonskog Dioša do dvorca u Severinu na Kupi), istaknut ćemo jednog predstavnika čije ste tornjeve i kule imali prilike vidjeti sa autoceste na putu do mora.
Dvorac se spominje kao vlasništvo Frankopana, pa čak i kao mjesto rođenja Ane Katarine Frankopan (kasnije Zrinski). Nakon urote i smaknuća, pa i propadanja loze hrvatskih velikaša, raskošni dvorac je također pošao silaznom putanjom.
Na kratko ga je spasio austrijsko-irski maršal Laval Nugent, a za vrijeme Jugoslavije dvorac je nacionaliziran. Premda je i tad već bio pomalo dotrajao, služio je javnosti kao restoran, mjesto brojnih zabava, galerija, park za odmor…
Nakon raspada države uslijedile su imovinsko-pravne zavrzlame, a dok se one ne razriješe, dvorac svakim danom sve više gutaju mahovina, raslinje i vlaga. Na ulazu u dvorac nalazi se upozorenje da je ulaz strogo zabranjen, no isplati se sići s autoceste i makar proviriti kroz željenu ogradu.
Romantičan, bajkovit i – napušten: Dvorac Bosiljevo čeka bolje dane, ali dokad?
Dragulj jugoslovenskog turizma: Hotelsko naselje Haludovo, Krk
Ogromno hotelsko naselje Haludovo u Malinskoj na Krku spomenik je brutalizmu koji je vladao arhitekturom 1970-ih godina. Osmislio ga je arhitekt Boris Magaš kojeg pamtimo i po projektiranju Poljudskog stadiona u Splitu.
U svoje doba Haludovo je slovilo za luksuzno odmaralište. Bilo je tu svega, od kockarnice i bazena do teniskih igrališta. Hodnici su sijali pod svjetlucavim lusterima, jednakiji od jednakih kuckali su se čašama šampanjca u baru, dame su uživale u salonima ljepote…
Onda je sve krenulo nizbrdo. Strane i bogate goste su tijekom rata devedesetih zamijenile ratne izbjeglice, a nakon rata počelo je propadanje cijelog kompleksa. Danas napušteno betonsko zdanje zjapi prazno, opustošeno, izgrafitirano.
Tu i tamo privuče pozornost medija, ministra turizma, načelnika općine i mještana koji često apeliraju da se nešto konačno poduzme, no dok oni smišljaju kako će natjerati privatnog investitora da nešto poduzme, Haludovo svakim danom sve više propada.
Bolnica koja je postala pacijent: Sveučilišna bolnica, Zagreb
Na rubu grada Zagreba, nedaleko od Save, leži u zelenilu i šikari megalomansko zdanje: napuštena Sveučilišna bolnica.
Kada je 1980-ih počela gradnja bolnice, građani Zagreba pristali su izdvajati 1,5% svoje plaće, vjerujući kako će imati koristi od ogromnog medicinskog centra kojem će gravitirati cijela regija i koja će zapošljavati tisuće radnika. To bi tako i bilo, da je bolnica ikada dovršena.
No, nakon što je u nju utrošeno oko 150 milijuna eura, država je upala u financijsku krizu, hiperinflaciju i rat. Nedovršena bolnica otišla je u stečaj, a danas ju muče i tipične hrvatske muke: nerazjašnjeni imovinskopravni odnosi.
Umjesto pacijenata, posjećuju je samo nostalgičari, ulični umjetnici i urbani istraživači. Hodanje njenim hodnicima nije posve sigurno jer je u stanju raspadanja, na podu su krhotine stakla, stepenice nemaju ograde, u podovima su rupe… Stoga je svaki posjet na osobnu odgovornost.
Zaboravljena zagrebačka zgrada: Sablasna bolnica bez pacijenata koja je trebala biti ponos Jugoslavije
Liječenje lječilišta: Dječje odmaralište-lječilište, Krvavica
Velebni objekt nalik svemirskoj letjelici izgrađen je 1960-ih u borovoj šumi nedaleko od Makarske. Prepoznatljiv je po kružnom obliku i prostorijama koje „lebde“ u zraku oslanjajući se na stupove, što ga je činilo izuzetnim primjerom modernističke arhitekture i ponosom arhitekta Rikarda Marasovića.
Služio je kao lječilište za djecu s respiratornim bolestima, da bi potom postalo vojno odmaralište, te mjesto za odmor onih slabijeg imovinskog stanja. Kao i brojni drugi bratski objekti, devedesetih postaje utočište za ratne izbjeglice. Nakon toga uslijedila je već poznata priča…
Ideja o privatizaciji propalog lječilišta podijelila je mišljenje javnosti, pokrenula peticiju za njenim očuvanjem, ali i navela razne entuzijaste (udruge, umjetnike, „obične građane“…) da ju pokušaju sačuvati i povremeno oživjeti. Iako se danas smatra kulturnim dobrom i graditeljskom baštinom, Krvavica bi potpuno propala da nije njihovog angažmana.
7 zanimljivosti koje trebate znati o najvišem vrhu bivše Jugoslavije
