Ploveći u sumrak prema Ikariji, grčkom otoku u Egejskom moru, možete primijetiti kako kuće ne bacaju svoja svjetla primarno uz obalu, kao što je to slučaj s većinom mediteranskih otoka. Stjenoviti vrhovi koji se strmo uzdižu iznad obale skrivaju kuće koje su pretežito raštrkane iza njih. Pitate li se zašto bi si Grci tako zagorčavali život, birajući život na grbavom terenu daleko od mora, odgovor leži u prošlosti. Naime, more je Ikarijin blagoslov i prokletstvo.
More je olakšavalo trgovinu izvrsnog vina, maslina i meda, po kojima je otok u doba antike bio itekako poznat. No more je donijelo i gusare koje je privuklo blagostanje na Ikariji. Između 500. godine prije Krista i 1521. godine, kada je Ikarija pala u ruke Osmanskog Carstva, u kojem je ostala više od tri stoljeća, izmjenjivali su se brojni vladari.
Zbog karakterističnog položaja na karti Ikarija je bila na meti gusara, kao i drugih neprijatelja koji su predstavljali prijetnju tijekom nestabilnih vremena. U 14. stoljeću stanovnici otoka pribjegli su uništavanju vlastitih luka kako bi odvratili osvajače, ali ni to nije bilo dovoljno. Kako nisu imali dovoljno resursa da se obrane od napadača, otočani su se odlučili na "blef". Povukli su se duboko u svoju planinsku unutrašnjost i poduzeli sve što su mogli kako bi sve one koji su plovili kraj Ikarije uvjerili da je otok napušten.
Naizgled nevidljive "kuće protiv gusara" zdepaste su građevine koje oponašaju okoliš. Stijene, šikare i kamene gromade razbacane po planinskim obroncima poslužile su za kamuflažu. Stijene su često činile veći dio krova, a umjesto uobičajenih zidova poslužili su suhozidi. Kuće su imale samo vrata i ognjište jer su otočani većinu vremena provodili vani. Bio je to zaokret u izgledu arhitekture koju većina ljudi povezuje s Grčkom.
I na Lastovu nalazimo specifični način gradnje kuća u unutrašnjosti. Zbog napada turskih gusara, pljački i odvođenja ljudi u ropstvo na Lastovu se od 16. do 18. stražarilo i upozoravalo na pojavu neprijateljskih brodova. Tek kada je završila opasnost od gusara, otočani su se počeli približavati moru.
Samo u Hrvatskoj: Otočni fenomen po kojem se vide najbogatiji mještani
No vratimo se Ikariji, koja nije posebna samo zbog svojih kuća nevidljivih s mora, nego i zbog toga što su njezini stanovnici izrazito dugovječni. Sardinija u Italiji, Nicoya na obali Kostarike i Okinawa u Japanu također su neka od mjesta na kojima ljudi doživljavaju duboku starost.
Torta sa sto svjećica i aktivna starost na Ikariji nisu, stoga, ništa neobično. Razlog tome znanstvenici povezuju sa zdravom prehranom, druženjem i osjećajem pripadnosti, kao i usporenom životnom tempu jer satovi i vrijeme na Ikariji nisu nešto čega se otočani slijepo drže. Stogodišnjaci nerijetko imaju hobije ili poslove u kojima uživaju, poput pčelarstva, ribarstva i uzgoja koza, što se i čini kao formula ispunjenog života.
