Galerija 22 22 22 22 "Kad sam krenuo u sve ovo, ja uopće nisam volio voziti bicikl. Išao mi je na živce, pogotovo u početku. Ima dana kad mi ide na živce i danas”, jedna je od rečenica kojom je Hrvoje Jurić prije nekog vremena u Slavonskom Brodu započeo svoje predavanje o putovanju oko svijeta električnim biciklom. To u svakom slučaju nije klasičan uvod u priču o avanturi kojom je nareckao 29.061 kilometara u 133 dana, 6 sati i 10 minuta. Ali hej, s Hrvojem ionako nije ništa klasično. Od đira iz Hrvatske do Vladivostoka, preko Australije, Sjeverne Amerike, od Aljaske do kanadskog Halifaxa pa od Lisabona do Zagreba prošle su godine, a Hrvoje se nastavio baviti aktivnostima s kojima se obični smrtnici većinom tek sretnu s kauča, preko ekrana. Svoja iskustva je pospremio u četiri knjige ispisane slobodnim, neprekidnim kretanjem, negostoljubivim krajolicima i nešto gostoljubljivijim ljudima - i ne planira stati. Svojim primjerom povremeno dotakne ljude i motivira ih da se pokrenu, pronađu ponovno onu zaboravljenu dječju znatiželju i mir u kretanju. Jurić se trenutno smrzava s prijateljem Josipom Augustinovićem Gustom, koji je bio dovoljno odvažan da pristane na lutanje na skijama po bijelim prostranstvima Skandinavije u potrazi za mošusnim govedima kako bi snimili dokumentarac o tim veličanstvenim životinjama. Pustit ćemo Hrvoja neka vam ispriča nešto više o tome... 

Koliko je zahtjevno organizirati ekspediciju ovog tipa? Je li bio neki trenutak kada ti je došlo da odustaneš?

Iako iza sebe imam nekih 15 godina putovanja i organiziranja vrlo kompleksnih projekata, kao što je recimo put oko svijeta električnim biciklom, Muskox Expedition je nešto sasvim drugačije. Gusta (Josip Augustinović) i ja radimo sve zajedno, fokus je na govedima, ali isto tako i na samom preživljavanju u prostranstvima Skandinavskog gorja. Naravno da nismo toliko daleko od civilizacije, ali uvjeti u kojima boravimo danima, k tome i kampiramo na planini nisu baš bezazleni. Vrlo brzo može poći po zlu i tada valja ostati pribrane glave, pogotovo kako se ne bi donijele ishitrene odluke koje u konačnici mogu dovesti i do fatalnih rezultata.

U trendu Raskošno savršenstvo Bez vrhnja i maslaca: Tjestenina u umaku od tikvica koji kao da je s drugog svijeta Pogled je spektakl! Restoran na granici koji Hrvati vole: Hrana je fina, porcije su ogromne, a cijene pristojne Kamo za vikend Na izlet i kupanje: 5 predivnih jezera u u Bosni i Hercegovini za savršen odmor u prirodi

Muskox Expedition - 42 (Foto: Hrvoje Jurić)

Kakav je osjećaj prvi puta vidjeti krdo mošusnih goveda i koliko blizu im se uopće može prići?

Mošusno govedo još uvijek nismo vidjeli, ali 2024. sam s Enom i Maxom (Hrvojevi vjerni suputnici - psi) nekoliko dana planinario Dovre planinom i na nekih 400 metara vidio sam obitelj s dva mlada. Prekrasan osjećaj, iako su bili poprilično daleko. Tada se rodila ideja da ih snimim po zimi. Mošusna goveda poprilično su teritorijalna bića, a preko zime drže se u zajednici od 6 do 15 jedinki. Zbog sigurnosti mladi su u sredini, dok stariji i iskusniji stoje blizu krda, u slučaju napada vukova ili neke druge opasnosti. Nije preporučljivo prilaziti im bliže od 200 metara jer im na taj način narušavamo mir i činimo ih nervoznima. Meni su pak sve divlje životinje lijepe i drage. Sama činjenica da u današnjem svijetu društvenih mreža imam mogućnost maknuti se od svih i svega i tražiti onaj zadnji djelić divljine, kakva god ona bila mene čini živim. Zapravo, to je moje gorivo i ono što bih vrlo rado htio raditi do kraja života – biti u prirodi, snimati i fotografirati životinje, učiti od njih i prenositi to znanje na druge. Prvenstveno kako bismo ih sačuvali od pošasti u ljudskom obliku.

Koliko ima mošusnih goveda u Norveškoj i kako izgleda potraga za njima?

U ovo vrijeme, kad je zima goveda se povlače u planinu. Na području veličine približno dva Velebita ima ih tek nešto više od 200. S novim pravilima, koja su stupila na snagu s početkom godine kroz Dovrefjell nacionalni park moguće je potražiti goveda uz apliciranje, odnosno dobivanje dozvole za promatranje ili uz stručne vodiče koji će vas voditi kroz park, ali neće vam i jamčiti da ćete vidjeti goveda. Ova pravila nisu donesena samo zbog mošusnih goveda, više zbog divljih sobova kojima je prirodna ravnoteža poprilično narušena. Zbog klimatskih promjena oni pate više od ostalih stanovnika Dovre planine, a ona im je dom još od Ledenog doba. Trenutno se razmatra i opcija da se jedan dio Dovrefjell nacionalnog parka u potpunosti zatvori za turiste i fotografiranje. Ukoliko se to dogodi, mogu reći da smo uhvatili zadnji vlak.

Muskox Expedition - 32 (Foto: Hrvoje Jurić)

Koja je najniža temperatura koja vas je hladila do sada i  kako je spavati na nemilosrdnim minusima u šatoru? 

Najniži je bio osjet na -37, dok smo boravili na samoj Dovre planini (Dovrefjell). Šator radi na principu ljudske energije, odnosno topline. Ovaj kojeg mi koristimo je ekspedicijski, što znači da ima pojačanu konstrukciju, kao i podnicu zbog hladnoće koja dolazi iz zemlje. Imamo odlične ekspedicijske pernate vreće u kojima možemo spavati i preko -30 Celzijusa. Uzeli smo i dodatnu zimsku podnicu, koja nas još više štiti od hladnoće. Za svaki slučaj smo pripremili i svijeće, kao i grijače koji se mogu staviti u pancerice, gojzerice ili rukavice. Grijače i svijeće još nismo morali koristiti, na sreću.

Koliko slojeva odjeće imate i što vam je potrebno od opreme? A što nosite od gadgeta? 

Ovisi o vremenu i u kojem dijelu dana. Recimo, kad smo skupili svu opremu u saonice i krenuli u planinu imali smo dva sloja odjeće. Merino base-layer i gore-tex troslojnu jaknu. Išli smo u brdo, pod teretom i tijelo se vrlo brzo zagrije. U takvim uvjetima vam ne treba više od dva sloja odjeće. Međutim, kad smo stali, odnosno kad smo nakon par sati pronašli lokaciju gdje ćemo kampirati morali smo obući još jedan sloj. Skinuli smo jaknu i obukli pernatu, koja je puno toplija. Sa sobom nosimo opreme otprilike za 5 dana neprekidnog boravka u planini. Više-manje sva oprema koja je prvi sloj, dakle ide odmah na kožu je merino materijal. Toplo je, brzo se suši i ne osjeti se od znoja. Imamo pernatu jaknu u kojoj smo više-manje cijelo vrijeme, navlačnu ili gore-tex jaknu i jednu ekspedicijsku, kad se smjestimo na lokaciju i čak i do dva sata sjedimo i čekamo životinje.

Što se tiče gadgeta nosimo Amazfit T-Rex sat koji nam se odlično pokazao za praćenje otkucaja srca, visinomjer, ali i kad po mraku moramo na wc jer ima ugrađenu svjetiljku. Ne moramo gledati na mobitel svako malo jer je spojen s njim, pa pročitamo notifikacije na satu.

Muskox Expedition - 11 (Foto: Hrvoje Jurić)

Kako se hranite i što konkretno jedete? Možeš li izdvojiti neku vrstu norveške hrane koja ti je ostavila dojam – bilo pozitivan ili negativan? Pazite li da unesete dovoljno kalorija za zalihe?

Uglavnom smo ponijeli svoju domaću i provjerenu hranu. U ovakvim uvjetima bitno je imati odlično gorivo. Slavonske delicije poput slanine, kobasice, kulenove seke i čvaraka svakako su nam bitne, ali smo sve to popratili i s tjesteninom sa sirom (zbog ugljikohidrata), suhim voćem koje smo spremili u kutije, kao i teglicama ajvara.

Od norveške hrane svakako bih izdvojio losos, u bilo kojem obliku. Prodimljen, sirov, pečen, s krumpirom, bez ičega. Mesne okruglice od soba, s krumpirom i džemom također su vrlo ukusne.

Ne mogu reći da imamo neki određen broj kalorija koji trebamo unijeti, ali trudimo se tijekom dana jesti u više navrata kako bi tijelo imalo dovoljno goriva i rasporedilo ga po potrebi. Na ekstremnim temperaturama tijelu, osim za kretanje potrebna je i energija za grijanje. I tu odlazi velik broj kalorija. Doslovno se tope.

Muskox Expedition - 37 (Foto: Hrvoje Jurić)

Što radite kad ne tražite goveda?

Pripremamo hranu, čistimo skije i ostalu opremu. Imamo 16 baterija za tri kamere, dron, dvije akcijske kamere i šest baterija za njih. Nosimo i Ecoflow punjač s kojim imamo sigurnu struju u planini bar par dana. Sad smo, nakon par dana kampiranja konačno na suhom i u toplom. Oprali smo odjeću, napunili baterije i sortiramo materijal kako bi bilo što preglednije za montiranje dokumentarnog filma. Provjeravamo kartu i križamo sektore koje smo prošli. Da, tu i tamo spavamo, ali ne previše.

Koja je tajna dobrih odnosa i slaganja na zahtjevnim ekspedicijama – kako se ne posvađati u takvim uvjetima? 

Ne bih znao jer Gusta i ja nismo nikada došli u situaciju da povisimo glas jedan na drugog, a kamoli da se posvađamo. Mislim da je uzajamno poštivanje vrlo bitno, kao i činjenica da kroz ovaj projekt ne trčimo ni za kakvim uspjehom i dokazivanjem. Ovo radimo jer obojica uživamo u tome. Svatko od nas ima svoju zadaću i morali smo se dobro pripremiti i uigrati da bi projekt išao gotovo sam od sebe. 

Kako je Gusta proslavio ročkas? 

Vjerojatno vrlo drugačije od prijašnjih. Išli smo u obilazak planine na skijama i dan je bio savršen. Po povratku je Gusta puhao svjećice na parkiralištu, imao je i mini tortu i roza tanjur. Nisam siguran koliko je njime bio oduševljen. Vjerujem da mu fali obitelj, ali obojica smo unaprijed znali u što se upuštamo.  

Kakve su cijene u Norveškoj? Objavio si na mrežama da ste dvije velike pizze, pivo i dupli espresso platili 50 eura - koliko koštaju namirnice?

Iznenadili biste se koliko su cijene namirnica zapravo minimalno više nego u Hrvatskoj. S nekim mjestima, pogotovo turističkim uz obalu rekao bih da se Norveška jedva može mjeriti. Dio planinarske opreme, doduše na sniženju bio je jeftiniji nego kod nas. Svakodnevne namirnice poput kruha, mlijeka i ulja su vrlo malo skuplje, ali postoje aplikacije koje vam šalju obavijesti kad su koji proizvodi na akciji. Ne jedemo baš često u restoranima jer imamo svoje hrane i volimo kuhati, ali i znati što jedemo. Te pizze smo naručili jer nam je turistička zajednica Visit Oppdal osigurala dva noćenja u hotelu, pa smo kao zahvalu otišli na večeru i ipak ostavili nešto novca. 

Kakav je osjećaj klipsati po tihim, bijelim prostranstvima? Što ti se vrti po glavi? 

Da bi čovjek uspješno egzistirao u takvim uvjetima, odnosno da bi sam boravak na -30 Celzijusa i spavanja u istom prošlo bez većih i težih posljedica bitno je sam sa sobom biti dobar. Bez puno trivijalnih pitanja u glavi, u potpunosti fokusiran na trenutak i boravak na planini. Drugačije ne ide. Naravno, ljudi smo, opustimo se i misli odlutaju, ali to nije dobro. Po zimi su uvjeti na Skandinavskom gorju takvi da ne praštaju ni najmanju pogrešku.

Ono što se meni vrti po glavi, bar od jutra kad otvorim oči je što danas moram napraviti. Odmah, prije samog ustajanja iz šatora, dok ležim razmišljam kakve su obaveze na današnjem meniju. Dobro je što Gusta i ja imamo vrlo sličan modus operandi i večer prije se pripremimo za idući dan. I tako iz dana u dan, korak po korak. Prije bih rekao puževim korakom, ali sigurno iz dana u dan.

Ja sam zapravo u ovakvim projektima ili pothvatima našao svoj mir. 

Kad planirate povratak? I imaš li već neke ideje što nakon Norveške?

Plan je da kroz tri tjedna, s putovanjem pokušamo pronaći mošusna goveda i uhvatimo dovoljno kadrova za kratak dokumentarni film. Kadrova imamo solidno i mislim da ćemo možda čak i produžiti boravak za još jedan tjedan. Ako sve bude po planu, tamo oko 10. ožujka bismo mogli biti kod kuće.

Imam nekoliko planova, uvijek se nešto vrti i muva po glavi, ali što god budem radio Ena i Max će ići sa mnom. Ovo mi vrlo teško pada, iako znam da su na sigurnom i, nakon mene, možda i na najboljem mjestu. Međutim, život je kratak i želim ga što duže provesti u društvu svojih mrljavaca.

Putnica i književnica Staša Aras: O stražnjim dvorištima, neposlušnim kokošima, životima gradova i osobnoj prtljazi +14