Galerija
Hrvoje Jurić, biciklist, avanturist, putopisac i fotograf, izbjegava ovakva predstavljanja jer mu je teško i besmisleno, kaže, ukalupiti se u jedno zanimanje. Uz životopis poput njegova to nas nimalo ne čudi, a Hrvoje, ako baš mora, ipak će reći: "Trenutačno mi je glavni izvor prihoda fotografija i video, pa mogu reći da sam fotograf, a ujedno i osobni vozač Ene i Maxa. I batler, dadilja i sve ostalo."
Ena i Max njegovi su psi, obitelj, čopor i suputnici s kojima se ovih dana približava kraju ekstremne pustolovine: od Osla do Nordkappa biciklom.
Do Nordkappa će taj trojac prijeći 2300 kilometara (dosad su odradili više od 1900), a čitava zimsko-sjeverna avantura dio je projekta Giant World Tour: Norway, u kojem Hrvoje testira električni bicikl u ekstremnim uvjetima. Uz vremenske uvjete, ekstremno je i opterećenje koje je sam dodao u priču jer – nije htio ići bez pasa. Samo Ena, Max i prikolica teški su više od 70 kilograma, tri rezervne baterije za bicikl imaju oko 12, fotografska oprema 6, a kad dodamo hranu i osobne stvari, ukupna težina koju vuče je 113 kilograma. Ekspedicija je podijeljena u četiri dionice: Skandinavsko gorje, fjordovi, otoci i sam sjever Norveške – područje Arktičkoga kruga kojim sada prolazi.
S velikim pothvatima Hrvoje ima već dosta iskustva. Sve je nekako počelo istom ovom dionicom i "normalnim" biciklom prije točno 10 godina, a u Norvešku se vratio električnim biciklom 2016., da bi na dva kotača obišao i čitav svijet 2019. – tako se i rodio projekt Giant World Tour. I psi su dosta iskusni, i za pse i za ljude. Ena je jedini pas u nas koji je sudjelovao u trasiranju neke biciklističke staze - Via Adriatica za bicikle (na kraju toga pothvata pridružio im se Max), a osim što su najsretniji psi na svijetu već samim time što žive pseći mit ili "šetnju koja nikada ne završava", taj je dvojac u Norveškoj već kao kod kuće – prošle su zime pravili društvo Hrvoju dok je fotkao auroru borealis i sasvim dobro su se snašli na temperaturama od -40 stupnjeva.
Za Norvešku na ovako ekstreman način spremali su se u Gorskom kotaru. Uz kondicijske pripreme i navikavanje na hladnoću, trebalo je razraditi logistiku za put, smisliti plan B za pse ako im bude previše i - prilagoditi prikolicu da bude sigurnija, toplija i udobnija. Tako je kupovna prikolica za pse podebljana astrofolijom i flisom kako ne bi bilo šanse da im bude hladno. Što misli o tolikoj brizi i toplini, Max je pokazao već u prvim danima putovanja napravivši im – prozor.
Upravo je to što sada ima pse sa sobom ono što najviše razlikuje ovo putovanje od svih prethodnih. "Imati dva psa sa sobom, na bilo kojem pothvatu, a kamoli na ovakvom ekstremnom, velika je odgovornost. Fokusiran sam na njih cijelo vrijeme i apsolutno sve podređeno je njima. Razmišljao sam o tome da ih ostavim u Hrvatskoj, kao što sam imao nekoliko scenarija u slučaju da moraju ostati u Norveškoj (da se nešto dogodi, da ne mogu putovati i slično). Međutim, oni su moja obitelj, mi funkcioniramo kao čopor i iako je puno teže putovati sa psima, prvenstveno zbog pronalaska prikladnog smještaja, to je cijena koju sam spreman platiti. U Norveškoj je psima zabranjen ulaz na gotovo sva javna mjesta, pri čemu mislim na kafiće, restorane i slično. Najviše zbog alergija koje ljudi imaju na dlaku pasa, ali i jednostavno zbog takve kulture koju njeguju desetljećima. To znači da otkad u jutarnjim satima krenemo na cestu dok ne dođemo do prenoćišta gdje ćemo se smjestiti, mi smo vani. Bez obzira na vrijeme."
Na Nordkapp odlazi treći put biciklom. I nije slučajno Nordkapp kraj ovoga putovanja, njegova posljednjeg ekstremnog putovanja, kako je sam najavio. On ima intimno značenje. Put do Nordkappa bio je Hrvoju prije 10 godina neka vrsta terapije i način na koji se suočio s teškim gubitkom, a sada će na istoj točki završiti još jedno poglavlje života.
Iako bi se moglo reći da je profesionalni putnik, uzbuđenje zbog novog polaska osjeća i dalje. Voli se istovremeno opustiti i nabrijati uz neki trash metal koncert prije puta, no s ovoliko iskustva, zna da je presudno provjeriti da je uzeo sve potrebno sa sobom jer – povratka nema.
"Mislim da od vremena kad sam bio dijete i išao u školu, od onog prvog putovanja pa sve do ovog sad posljednjeg dijelim isti osjećaj - jutro pred polazak ne mogu spavati, u glavi mi je tisuću pitanja - jesam li spremio sve što je potrebno, hoću li nešto zaboraviti, hoću li se probuditi na vrijeme. Na ovakvim pothvatima, gdje su zaista ekstremni uvjeti, ako nešto zaboravite, to bi vas moglo skupo koštati. Do te mjere da morate prekinuti projekt. Ali kad krenem na cestu, a sve je iza mene spremno, kad je taj trenutak u pitanju, tada znam da sam napravio apsolutno sve kako bih putovao bez problema i mogao se fokusirati na cestu i Enu i Maxa. Sve ono što je bilo do tog trenutka, svi ti sati, dani i mjeseci pripreme, sva odricanja, teški trenuci, nerazumijevanje i sve ono i manje dobro što se dogodilo, sve to imalo je smisla kad se prva pedala okrene."
Ena i Max s druge strane - nimalo se ne brinu zbog tih stvari. Oni jednostavno vole kad se ide. "Da je po njihovom, nikad se više ne bismo vratili na jedno mjesto. To su dva blesava psa kojima je bitno da su uz mene i da smo po cijele dane u brdima, u polju, uz jezero ili bilo gdje u prirodi. Mogu komotno reći da sve troje dijelimo iste želje."
Iz Osla su krenuli 4. veljače, a dnevno prelaze uglavnom onoliko koliko je udaljen sljedeći smještaj, u prosjeku osamdesetak kilometara, ali nekad moraju potegnuti i više od sto. Neke su dionice teže i zahtjevnije pa ponekad za četrdeset kilometara treba vremena koliko za dvostruko veću udaljenost bez vjetra ili na povoljnijem terenu i bez uzbrdice. Ipak, kaže da sada putuje drugačije nego kad je putovao sam. Sporijim tempom, s dovoljno odmora i bez probijanja vlastitih granica. Ne zbog sebe, nego zbog pasa koji o njemu ovise.
Prati ih očekivano ledeno vrijeme, oko -15 ili -10, ali kroz Hrvojeve fotografije sve izgleda idilično. "Ljudi često na internetu vide fotografiju na kojoj su psi, bicikl, lijepo ili ne baš lijepo vrijeme. Međutim, da bih došao do te fotografije, da bih mogao ovako putovati i, na kraju krajeva, živjeti, bilo je potrebno 12 godina. 12 dugih godina truda, odricanja i mnogih večeri kad nisam imao što jesti. Kad nisam imao novca da platim smještaj ili režije, pa sam morao raditi ni sam više ne znam koliko dodatnih poslova. Lijepo je putovati i lijepo je upijati nova prostranstva, upoznavati ljude i mjesta, ali često to nije samo tako, jednostavno kako na prvu izgleda."
Putem su doživjeli i puno nevjerojatno i neočekivano lijepih stvari… i ljudi. Dogodio se i pokoji peh i (srećom samo) manje nezgode poput lakšeg pada s bicikla, puknutog remena, pa ventila, Maxova prozora na prikolici… ali Hrvoje ih je sve prihvaćao ravnodušno. "To je valjda dio avanture," kaže i dodaje kako bi ranije sigurno doživio živčani slom u sličnima situacijama… Ali to je bio neki drugi Hrvoje.
U ovakvim ekstremnim uvjetima, priča nam, nagrade su sasvim obične i male stvari. "Nagrađujem se time da nađem prenoćište što jeftinije, pa mi više novca ostane za hranu i tu i tamo neku dobru kavu. Problem s Norveškom je što piju uglavnom filtriranu kavu, koja je blago rečeno smeće i bez okusa. Kad nađem kakav kafić koji poslužuje svježe mljevenu kavu ili kafić koji ima pravi aparat za kavu, to mi je poput lutrije. Isto tako, mogu komotno reći da sam najsretniji kad vidim kako Ena i Max uživaju na snijegu, kako se igraju i uživaju na putovanju. To me zaista ispunjuje i svjestan sam da je nekim ili mnogim ljudima to smiješno i da pse gledaju kao niža bića, no meni su oni sve najbitnije što imam u životu."
U posljednjim danima i na zadnjim cestama prije cilja kaže: "Ja još ne bih završio. Koliko god bilo teško, zapravo sve teže (jer sam sve umorniji), svejedno svako jutro rado ustanem iz kreveta i krećem u novi dan. Baš kao što sam i kod kuće planirao, idemo dan po dan, prilagođavamo se, pa kako bude." Čeka ih još nekoliko dugih, vrlo neizvjesnih dana po pitanju vremenskih uvjeta, smještaja i snage.
"Trenutačno ono na čemu se uglavnom vozimo je volja i ta neka smirenost jer ipak prolazim kroz dionicu koju vrlo dobro poznajem." Najavljuje da su mu ovo zadnji ekstremni kilometri. Ostaje mu još Island, kao treći korak projekta "Giant World Tour", ali on nije ekstreman. "To je projekt koji sam zamislio kao točku na i, kao poklon samom sebi", objašnjava.
Cilj ovoga putovanja bio je testirati električni bicikl, ali i snimiti što kvalitetniji materijal za dokumentarac i fotografije za fotoknjigu. "U ovom projektu kamerom bilježim sve ono što nam se dogodilo na putovanju. Međutim, teško je u nekim trenucima staviti kameru, narediti fokus, vratiti se na bicikl i tako se snimiti, pa se vratiti po kameru i shvatiti da fokus nije bio dobar, pa ponovno i tako unedogled. Stoga sam si tijekom ovog putovanja bilježio lokacije koje su mi najzanimljivije, pa ćemo po povratku s Nordkappa (putujem nazad u svom Dusteru) stati i snimati naknadno. To će jednostavno biti lakše napraviti nego kad sam na biciklu, umoran i nisam dovoljno posvećen onome što u tom trenu snimam."
S nekim je idejama krenuo, a neke oblikuje samo putovanje. "Dok putujem, mnoge mi ideje dolaze na pamet, neke nestanu prije nego što ih zapišem, ali dosta toga bude sačuvano. Tako otprilike i snimam, po nekakvoj ideji, odnosno scenariju prema kojem ćemo Tin Borovščak (CloudMedia, snimatelj i producent) i ja složiti zanimljiv film koji će početi tamo gdje sam stao s putom oko svijeta. Ali doslovno, prvi kadar filma je kraj putovanja, odnosno dolazak u Vrbicu gdje su me moji mještani i mnogi znani i neznani ljudi dočekali, kojima ovog puta još jednom od srca zahvaljujem. Cilj je filmom i fotoknjigom prikazati put do gore, samog sjevera, ali prikazati i pripremu, zašto idem, zašto Ena i Max i, na koncu, zašto Norveška, i to po zimi."
Promociju knjige (i najavu filma) planira za kraj svibnja ili početak lipnja. Knjigu će, kao i onu prethodnu, Na rubu, osobno dostavljati – biciklom, naravno, barem po Hrvatskoj. "Knjiga će biti posebna poslastica, za mene, a nadam se i za čitatelje jer će biti sastavljena u četiri dijela. Ena, Max i ja pričamo svoju priču kroz ovaj projekt, svatko iz svog lica. Tako je, Ena i Max u ovoj knjizi imaju sposobnost govora, tj. knjiga je jednim dijelom fikcija, ali u potpunosti se bazira na događajima s ovog putovanja. Kako je projekt podijeljen u četiri dijela (Skandinavsko gorje, Fjordovi, Lofoten i Sjever) svaku dionicu jedno od nas ispričat će kroz svoje oči, kroz svoj doživljaj, a zadnja dionica iliti veliko finale (Sjever) pisat ću kroz jedan timski pogled. Već u pripremi imam jedan rukopis, u kojem sam zapravo shvatio da mogu razumjeti što Ena i Max pričaju, pa kroz zgode i nezgode po cijelom Balkanu mi zapravo pričamo jedno s drugim."
Za kraj, pitamo ga što će prvo učiniti kad stigne u Nordkapp. "Vjerojatno nazvati baku da joj kažem da smo živi i zdravi i da više neću raditi ovakve gluposti! Kako mojih roditelja više nema, s vremena na vrijeme javim se baki, koja je od njih preuzela brigu za mene, iako to nije bilo potrebno, ali tako je s obitelji. Nakon što se čujemo i objavim na društvenim mrežama da smo završili, da smo stigli na Nordkapp, vjerojatno ću sjesti u auto, vratit se u Honningsvag i polako planirati povratak kući. Ne mogu reći da si neću priuštiti nekakav odmor, ali ovo je tek prvi dio projekta. Kad ga završimo, valja pregledati materijal, uzeti bilješke s puta (koje pišem svaki dan) i sve to pretočiti u knjigu i film."
I knjigu i film čekamo sa silnim uzbuđenjem… A Hrvoju, Eni i Maxu želimo još malo snage, puno manje vjetra i ravnu cestu Nordkappa. Jedva čekamo i da se, nakon bake i svih, možda opet sjeti i nas i podijeli dojmove… kad se malo slegnu.
Negdje na toplom, gdje smiju i psi.
