Dakhla nas je iznenadila uređenošću i čistoćom. Već je i ulaz u grad izgledao spektakularno za afričke prilike. Palme posađene pored puta, fini hoteli i prepuni kafići… Više od ičega čudi nas biciklistička staza koja vodi ravno prema centru grada. Dobro smo raspoloženi jer je danas prvi dan da smo osjetili kako je to voziti bez vjetra!
S lakoćom smo odradili dionicu od nešto više od 70 km. Međutim, svaki dan putniku može donijeti neki novi izazov. Uvijek nešto može neočekivano iskrsnuti i staviti strpljenje u iskušenje. Ovoga puta za nas je to (ne)mogućnost smještaja. Ne možemo pronaći praznu sobu u kojoj bismo mogli provesti dvije noći. Potreban nam je odmor, ali još više od toga treba nam tuš, već danima lutamo saharskim pijeskom daleko od svake ugodnosti i luksuza.
Konačno nešto pronalazimo i, umorni od dugog traženja, smjesta se bacamo pod vodu i peremo prljavu odjeću koja se nakon toliko dana već ukiselila. Dok sam lutao od hotela do hotela, nisam mogao a da ne primijetim stotine lica tamnoputih Afrikanaca. U svakom hotelu u koji sam ušao upravo su oni napunili sobe. Hodao sam ulicama i viđao ih kako sjede na tlu, pogleda uprta u ocean, u obalu na koju se bogati zapadnjaci dolaze zabavljati i surfati. Nalazim se na bitnoj točki svog putovanja migrantskom rutom. Dakhla je najveći grad u Zapadnoj Sahari i, logično, jedna od važnijih pozicija svakome tko je spreman riskirati svoj život s nadom u bolju budućnost na europskom kontinentu.
Dalje preko oceanskih valova nalazi se Kanarsko otočje i toliko sanjana Europska unija. Sa strme obale iz koje se uzdiže afrički kontinent svakodnevno kreću čamci puni ljudi koji se nadaju promijeniti svoju budućnost u ružičastoj Europi. Sanjani teritorij, u kojemu je moguće raditi, zabavljati se i osjetiti slobodu, dovoljan im je razlog da uđu u čamac i poduzmu taj rizik. Nema smisla Afrikancu pojašnjavati o kojoj se iluziji pritom radi, dočaravati mu stvarnu sliku te Europe koja je sa svakim novim danom sve zatvorenija i uplašenija pridošlicama koje pristižu u potrazi za kruhom.
Obalu koja je njima tek jedna stanica na tko zna koliko dugom i napornom putovanju od sada nadalje pratit ćemo i mi. Vozit ćemo cestom izgrađenoj na liticama visokih grebena koji se strmo obrušavaju u Atlantski ocean. Dok napuštamo Dakhlu i ponovno se povezujemo s cestom koja će nas voditi prema sjeveru, primjećujemo kako se pustinja mijenja. Kamen polako zamjenjuje pijesak. Praznina dobiva novu formu i izgled.
Nalazimo se na kamenoj ploči koja se uzdiže iz hladnog oceana i stvara ovaj kontinent. Taj kamen, od pamtivijeka prepušten surovim vjetrovima sa sjevera, polako se mrvi i stvara površinski sloj prašine i zemlje koja odsad nadalje vodi pijesak u zaborav. Daleko smo od čarobnih dina. Prepušteni smo novoj realnosti i uvjetima u kojima tek moramo naučiti kako se ponašati. I nas, kao kamene ploče, polako mrvi vjetar. Ovo je tek prvi od tri dana borbe prsa u prsa koja je pred nama. Ivan je svjež nakon dana odmora i snažno gazi naprijed, dok se ja samo sklanjam iza njegovih ramena.
Iz nejasnih razloga nikad ne mogu zaspati nakon dana odmora. Tako je bilo i jučer. Samo sam se vrtio po krevetu sve dok nije svanula zora. Osim pospanosti, pomalo me brine i stanje lijevog koljena. Dionicu prije Dakhle osjetio sam laganu smetnju koja me je odmah podsjetila na napuknuće u meniskusu koje me prati već dvije godine i koje zbog sporosti hrvatskog zdravstvenog sustava nikad nije bilo riješeno. Svjestan sam Ivanove žrtve u ovom trenutku. Po čitav dan gledam njegovu muku i nevjerojatnu borbu protiv snažnih udara vjetra.
Sati prolaze, a on uporno gazi istim tempom držeći brzinu od skoro 15 km/h. Bio je to Ivanov dan, dan koji ti samo dođe i u kojem se sve samo posloži, u kojem savršeno odradiš svoj zadatak, a to je u našem slučaju jedna biciklistička dionica. Drago mi je što sam bio svjedok tog primjera ljudske volje i usredotočenosti. Kako su sati prolazili, sve sam više to doživljavao kroz srce i emocije. Toga sam dana, na Ivanovu primjeru, stekao uvid u ono što je najvažnije u bilo kojoj našoj radnji – ako postoji volja, poraza nema. Ako smo dovoljno fokusirani, moguće je prijeći preko svake prepreke, pa čak i pobijediti vjetar.
Te smo noći zaglavili u pustinji petstotinjak metara od oceana. Samo nas je strmina dijelila od njegovih hladnih voda. Ali od vjetra nas nije štitilo ništa. Hladan poput vode, fijukao je prazninom oko nas. Prvi put sam obukao duge hlače i majicu. Bilo je hladno, a u tami noći, pod naletima takvog vjetra, mrak je stvarao osjećaj još veće hladnoće. Dugo smo se mučili da postavimo šator. Bili smo sasvim prljavi od crvene, kamene prašine koja se mrvila i dizala sa svakim korakom. Te nas je noći posjetila hrvatska ekipa koja vozi humanitarni reli Budimpešta – Bamako. Pronašli su nas slučajno jer je GPS pozicija koju smo im poslali bila potpuno pogrešna. Nekim čudom jednom kamionu koji je stao nedaleko od nas ispala je upaljena lampa. Ivan Rako vidio je svjetlo lampe i nekom ludom logikom pretpostavio da je to naš znak. Kad smo čuli zvuk automobila, pospani i umorni izišli smo iz šatora i zagrlili novopridošle putnike, čudeći se priči o tome kako su nas pronašli u tom mraku. No bilo je već kasno i hladno na vjetru da bi druženje potrajalo duže. Uskoro smo ponovno ostali sami u tami pustinje, a naši su se šatori čitavu noć tresli pod naletima vjetra.
Prognoze su ipak najavljivale promjenu. Na stranici BBC-ja pisalo je da će vjetar sutra biti "preko 40". Iznad tog podatka nalazila se neka crna točka koja mi nije imala smisla. Vjetar od 40 km na sat nije neka velika stvar, pomislio sam. Tek sam nekoliko dana poslije shvatio da to nisu bili kilometri u pitanju, već milje, što uvelike mijenja stvar. Što se smjera tiče, puhao je ravno u nas. U tom nas je smjeru vodila i državna cesta kojom smo putovali na sjever. Oči u oči, gledali smo u samo srce njegove snage, ali bili smo motivirani i željni puta.
Ivan nije mogao i danas sâm pobijediti bitku. Samo se skupa možemo pokušati oduprijeti. Prvu polovicu dana izmjenjujemo se stalno. Odolijevamo njegovoj snazi, ali na pauzi u jedinom dućanu na putu uviđamo da ćemo teškom mukom odraditi minimalnu dnevnu udaljenost od 80 kilometara, koju smo si sami nametnuli. U pet sati borbe prešli smo jedva 35 kilometara. Drugi dio dana dajemo sve što imamo. Izvlačimo srce iz peta i ulažemo svu moguću volju. Na 67. kilometru Ivan primjećuje da bismo kamp mogli podići iza velike stijene koja strši iz pustopoljine. Bio je to pametan prijedlog jer rano ujutro susrećemo španjolskog biciklista na putu prema Senegalu koji nam priča kako mu je na obali noćas vjetar potrgao šator.
Pokušavamo saznati što više informacija o onome što nas čeka na sjeveru. Je li istina da se vjetrovi sjeverno od Guelmima mijenjaju i smiruju? Informacije su uvijek tako različite. Svaki biciklist, od mnogih koje smo sreli, ima drukčije podatke. Nekima je nakon Guelmima lako, dok nam drugi govore da je još uvijek teško. Možda tim putnicima, kojima je Zapadna Sahara tek početak pustinje, prijašnji vjetrovi izgledaju jaki. Možda još ne znaju što ih čeka, pa sjeveru pridaju veliku važnost, mislio sam. A možda je istina potpuno drukčija i onaj koji se zavarava sam ja. Jer vjetrovi neće nikada stati.
Goran kontra vjetra u Africi: "Napuštam prljavštinu i tugu i krećem prema onom što sam tražio i dugo sanjao"
Tako sam razmišljao dan poslije tog susreta. Ono što nam je toga dana vjetar radio bilo je bolno za tijelo, a još bolnije za um. Bili smo u potpunoj nevjerici. Bilo je nemoguće voziti brže od 8 km/h. Čak se i nizbrdo pedaliralo u najmanjoj brzini, a ni tada nismo prešli brzinu od 10 km/h. Ni u tim kratkim trenucima u kojima ti se teren smiluje vjetar nije imao milosti. Bacao nas je desno-lijevo, a nakon gotovo 5 sati vožnje ugledali smo benzinsku postaju i planiranu pauzu. Zadnji kilometar do nje vozili smo 7 km/h, a zadnjih 400 metara, izmučen od svega, sišao sam s bicikla i gurao do kraja. Ušli smo u veliki restoran po kojem su letjele ptičice koje često viđamo u kamenoj pustinji Zapadne Sahare. Zaštićeni zidovima, osluškivali smo tišinu prostora. Tišinu u kojoj zrak miruje. Potpunu suprotnost od onog oštrog i suhog koji nas čeka vani. Tek nakon pauze čekao nas je najteži dio.
Pred nama je bilo više od 20 km lagane uzbrdice. Bez vjetra to ne bismo ni osjetili, no ovako nas ona dovodi do fizičke i mentalne iznemoglosti. Dugo vozimo 6 km/h, u najlakšoj brzini. Dajem sve od sebe i pitam se koliko ću još moći tako, dok promatram tu poražavajuću brzinu. Sunce koje se pred kraj dana smjestilo iza naših leđa stvara sjenu i baca je ravno pred nas. Promatram tamni odraz na sivilu asfalta. Promatram ga satima jer mi jak vjetar ne dopušta da podignem pogled. Osjećam se toliko slabo pred njim. Kao da je propuhao svu moju fizičku snagu tijekom ova tri dana. Šamara me ujutro dok se trudim skuhati kavu. Udara me tijekom dana dok vozim po cesti. Otežava mi postavljanje šatora i gasi kuhalo dok kuham večeru, a po noći od buke koju stvara na šatoru ne da mi da spavam. Živim u vjetru koji iz sata u sata mijenja moje misli i osjećaje.
Odjednom, dok smo još vozili, kao da se stišao i na sekundu je zavladala tišina i mir. Izgledalo je kao da je udahnuo. Kao da je morao i on do zraka, da bi sekundu poslije eksplodirao silinom koja je poput zida udarila na nas. "Slabiš li ti to, prijatelju?" upitao sam ga u sebi. "Znam da ne možeš tako vječno." Udahnuo sam punim plućima i puhnuo u njega. Ne zbog ljutnje ili frustriranosti, nego zbog želje da mu dokažem da sam još živ i da ću se nastaviti boriti. Da mi je i ovakvome, bez imalo snage u tijelu, duh još živ i prisutan. Tuče me danima, ali ja nisam ljut na njega. Svjestan sam da je dosad bio milostiv i da je ovo prvi put da nam daje višednevnu bolnu lekciju. Testirao nas je u Mauritaniji, ali tijekom najjače oluje promijenio je smjer i progurao nas dalje. Bio je blag do sada u Zapadnoj Sahari, povremeno bi nas i pogurao dalje. Sad je vrijeme da nam pokaže i svoje drugo lice.
Teškoću trenutka koja je na putu prisutna koliko i sreća i ljepota. Prvi put u životu dva dana zaredom prelazim manje od planiranog. Prvi put otkako putujem usporeno gubim dva puta. Ali što zapravo gubim? Koliko je iskrivljen i iluzoran taj osjećaj. Dopuštajući da me preuzme, zaustavljam čaroliju ceste. Takvim mislima i ganjanjem planova ne prepuštamo se magiji puta koja ima razlog zbog kojeg nas ponekad brže ili sporije vodi. Tog smo dana prešli svega 57 km. Umorni psihički koliko i fizički, u sklopu jedne benzinske postaje kao u čudu promatramo natpis: MOTEL.
Ofucana soba bilo je luksuzno skrovište u tom trenutku ludila koje se odvijalo izvan njezinih zidova. Čitavu se noć čulo lupanje po krovu, buka našeg novog učitelja. Nakon pijeska i prašine na koju smo se naviknuli, vjetar nam je dao još jednu lekciju i pokazao da na ovom području vlada on i da o njemu, kao i o pustinji, ovisi dokud će nas progurati vlastita volja. Odnio je sve čemu se nadali o brzom i bezbolnom dolasku do Guelmima. Ali nova lekcija redovito otvara i novi prostor u životu. Svaka nas obogaćuje iskustvom iz koje nastaju nove mogućnosti. Želimo li rasti, čeka nas put prepun različitih vjetrova koji nas mijenjaju i čine boljima, ako vjerujemo u promjenu.
Goranove pustolovine možete pratiti na njegovoj Facebook stranici Goran Blazevic 4km/h i Instagram profilu.
