Bogata balkanska povijest sa sobom nosi brojne legende i bitke za tvrđave koje su bile od presudnog strateškog značaja, a jedna od takvih krije se u Srbiji. Riječ je o tvrđavi Golubački grad ili Golubac, smještenoj na divnom, plavom Dunavu koja izgleda kao stvorena za filmsku kulisu nekog novog fantasy hita.
Golubački grad ili Golubac srednjovjekovna je tvrđava i spomenik kulture koji svjedoči o bogatoj srpskoj povijesti. Nalazi se na desnoj obali Dunava, u sklopu Nacionalnog parka Đerdap. Smješten na visokim liticama, na mjestu na kojem se rijeka sužava, na samom ulazu u Đerdapsku klisuru, Golubac je građen lepezasto i sastoji se od tri dijela: prednjeg, zadnjeg i gornjeg grada, koji uključuje i citadelu.
Golubac se prvi put se spominje u ugarskim izvorima između 1335. i 1342. godine.
Grad je potom proširen tijekom srpske ili ugarske vlasti, iako nije isključeno ni to da je u samom početku izgrađen u ovoj veličini. Posljednju fazu u gradnji uradili su Turci ojačavši 6., 7., 8. i 9. kulu i dodavši nisku artiljerijsku kulu koja je kontrolirala Dunav.
No ne postoje točni podaci o tome tko je točno i kada izgradio ovu tvrđavu. Iako su na mjestu oko tvrđave pronađeni i rimski ostaci, povjesničari smatraju da ona nije izgrađena na njihovim temeljima, nego s namjernom da bude obrambena kula. Naime, onaj tko je bio vlasnik kule u nekom trenutku povijesti, ujedno je bio vladar granice između dva svijeta.
Legenda o nastanku imena
Međutim, sigurno je to da se u svim dokumentima oduvijek spominjalo ime vezano za životinju goluba. Tako je njezino ime na srednjovjekovnim kartama ispisano na različitim jezicima: Galambas, Galambocz, Colombazo, Columbaz, Columbarum, Taubersburg, Tawbenstein, Peristerin, Giwerdzinlc. Korijen svake od tih riječi čini golub.
Postoji nekoliko legendi vezanih za nastanak samog imena. Jedna od najpoznatijih govori o osmanskom zapovjedniku vojske koji se zaljubio u lijepu mještanku Golubanu iz obližnjeg sela. Međutim, Golubana nije željela postati dio njegova harema, pa je zbog toga kažnjena tako da je bila privezana za stijenu kako bi se pokajala, što je završilo njezinom smrću.
Prema njoj je navodno tvrđava dobile ime Golubac, a stijena na kojoj je sagrađena i koja se i danas ponosno izdiže iz Dunava nosi ime Baba-kaj, što na turskom jeziku znači Pokaj se.
Dodatak ovoj legendi kaže da je Golubana, dok je bila zatočena, razmjenjivala pisma sa svojom pravom ljubavi, a njih je nosio golub.
Još jedna legenda govori o tome da način na koji je tvrđava izgrađena jednostavno podsjeća na golubove koji se odmaraju na obali Dunava, pa otuda ime.
Nikada osvojena
Kako god bilo, riječ je o tvrđavi koja nikada tijekom svoje burne povijesti nije bila osvojena oružjem. Tu su se izmjenjivali vladari, no građevina je odolijevala i napadajima i udarcima vremena.
Zbog svog savršenog položaja nad Dunavom predstavljala je važno srednjovjekovno pogranično utvrđenje, planski građeno zbog vojno-strateškog značaja. Iz kula se mogao kontrolirati sav kopneni i vodeni promet koji je povezivao dva svijeta – Istok i Zapad. Dakako, sam Dunav, koji je u tom predjelu širok 6 kilometara, pružao je dodatnu zaštitu. I Otomansko Carstvo, i Ugarska, I Srbija borile su se da je osvoje zbog svega navedenoga.
No jedna od najvećih bitaka za Golubovac svakako je bila ona iz 1428., nakon smrti Despota Stefana Lazarevića. Kako on nije imao djece, pa time ni nasljednika, prema dogovoru iz Tati, posjed je trebao biti vraćen ugarskom kraju Žigmundu Luksemburškom, kao i Beograd. Međutim, tadašnjih zapovjednik tvrđave, vojvoda Jeremija, odbio je predati je, tražeći 12 tisuća dukata jer je navodno toliko dao Stefanu Lazareviću za održavanje, o čemu je postojao i pisani dokument.
Jasno, Žigmund se oglušio na to, pa je Jeremija prodao tvrđavu Osmanlijama. Shvativši da mu je suparnik opasan igrač, odmah je krenuo u izgradnju tvrđave Laslovar na suprotnoj obali Dunava. Odatle je krenuo s 30 tisuća vojnika u boj za Golubac, ali je naišao na velik otpor Osmanlija i neslavno završio. U nadolazećim stoljećima Golubac nikada nije imao mira, no nikada nije bio osvojen oružjem.
Ubrzamo li povijest i dođemo do 20. stoljeća, na tvrđavi je napravljeno veliko oštećenje kada je kroz nju probijen put za magistralu.
Važnost ove utvrde shvaćena je tek oko 1970., kada je na tome mjestu trebala biti izgrađena hidroelektrana Đerdap I. Zahvaljujući nepovratnim sredstvima iz fondova Europske unije Tvrđava je bila obnavljana od 2014. do 2019. te je u nju utrošeno 8,5 milijuna eura. Danas se u sklopu nje nalazi i Arheološki park te Centar za posjetitelje, gdje svi oni mogu uživati u pričama o ovoj jedinstvenoj tvrđavi s koje se pruža najljepši pogled na Dunav.
