Dižemo se rano ujutro, i evo prvog odustajanja. Igor se odlučio vratiti zbog nedostatka kondicije. Uskočio je na prvi bus koji je išao u suprotnom smjeru i pozdravio se s nama. Ja se nisam imao namjere vratiti, imam samo jednu priliku da napravim nešto ovakvo, i jednostavno je neću propustiti. Uzmimamo hranu i ostatak opreme od Igora, stavljamo u naše već prenatrpane ruksake, i sada još teži i sporiji krećemo dalje.
A drugi dan nas je odlučio nagraditi. Počeli su oni prizori iz dokumentaraca, slike koje često nalazimo prilikom guglanja ovakvih nama nepoznatih mjesta. Sivilo građenja cesta i tunela mijenja se sa šarenim bojama kaskada polja riže i pšenice... Mala sela s tek par kuća na putu, sitni vodopadi i mali hladni potoci u kojima se osvježavamo tokom puta. Ljubazni seljani nas pozdravljaju i stalno navode na pravi put. Sad su počeli i teži usponi. Stvarno nije lako sa tridesetak kila robe dignuti se gore dok vas sunce prži, pogotovo u Najkicama koje nisu namijenjene za trekanje. Ali ponavljam, nije nas briga, ovo je avantura! Svako penjanje u iduća tri dana nas je samo nagrađivalo. Znao sam da treba stisnuti zube jer nagrada slijedi iza uspona. Kad se popentrate gore, znojni i smrdljvi, uzmete gutljaj svježe planinske vode i bacite pogled, a ispred vas čarolija Himalaja. Polja žitarica zlate se na suncu, ljudi marljivo rade na poljima, a u daljini vrhovi Annapurne. Vidimo da nas još puno čeka, lagano se počeo spuštati i mrak, pa odlučujemo naći novi kamp i odmoriti se za danas.
Ovog puta – pun pogodak. Toni pronalazi dobar kamp spot tik uz rijeku i uz napušten kamion pun drva! Evo nam opet nagrade. Dan završavamo uz topli čaj i konačno topli obrok. Tjestenina i tunjevina iz konzerve rade čuda za moral trekera. Još nemamo problema s niskim temperaturama – ali znamo da nam to slijedi. Treći i četvrti dan bili su teški, počeo se drastično mjenjati i krajolik. Svo ono zelenilo lišća banana i ostalih tropskih i subtropskih biljka počelo se mijenjati sa zimzelenim drvećem, i laganim mrazom koji se počeo skupljati na tlu. Počeli su pucati i oni pravi vrhovi Annapurne koji izgledaju prečarobno za opisati kada su obasjani suncem. Impresioniran sam viđenim, pogotovo snijegom kojeg nosi vjetar s vrhova i na suncu se čini kao nekakva čarobna prašina. Počeli su trekovi i kroz šume, utabane putove zamijenili smo trekanjem kroz prekrasne šume u kojima nema baš nikakvog traga života. Ovo je pravo mjesto za sakriti se od civilizacije na par dana! Ljudi se na ovoj visini baš i ne bave poljoprivredom, zemlja je škrta pa su fokusirani više na one druge bonuse koje im nudi planina. Ovdje se više bave drvnom industrijom, što potvrđuju i brojni radni logori (naravno, ne prisilni ). Ogromna stabla porušena pred pitaj Boga koliko godina spremno čekaju svoj spust na manje nadmorske visine.
Po putu susrećemo i puno malih klinaca koji nas radoznalo pozdravljaju. Šmrkljivi, blatnjavi – ali sretni. Ostajemo šokirani pozdravima nekih od njih. Jedina riječ koju klinac zna izustiti iz svojih usta na Engleskom jeziku je ili „Money“ ili „Sweet“. Koma, nisam siguran jesu li ih na ovo naučili roditelji, ili blesavi turisti koji su odjednom počeli masovno spopadati njihova zaboravljena sela. Podijelimo s njima par krekera koji nam daju snagu togom trekanja i nastavljamo dalje.
Počelo je s opasnim padanjem temperature, umjesto jedne majice sad na sebi imam skoro svaki komad opreme. Znojim se, al mi je hladno. Pogotovo kad udari vjetar s leđa po znojnoj glavi – mrzim taj osjećaj. Sad smo na više od 2200 m nadmorske visine, krajolik se počeo drastično mijenjati...
