Ovih dana dida mrazovi iskaču iz svake paštete. I moj mali je skonta da nije problem starom debeljku podilit darove po cilome svitu kad se multiplicira u bezbroj primjeraka. U davno doba 80-tih prošlog stoljeća bio je jedan jedini, i to na novogodišnjoj (molim lipo, ne božićnoj) vrtićkoj priredbi u makarskom kinu Partizan di bi vrtićki kućni majstor Mladen obuka crveno odijelo, svake godine isto jer ne, nije ga bilo kupit u crveno-zelenom koncernu za 99,99 kn nego je jedno bilo pripravljano kako je Mladen dobiva na kilama. Lipo bi iz cilog glasa zapivali „pahuljice padajte“, uzeli svoju kesicu sa kazetom, slikovnicom i čokoladom i cili sritni odhopsali prema mami koja nas je čekala u publici.
I sve je to bilo lipo i pamćenja vridno, ali jedan od mojih dražih susreta sa didom mrazom (doduše njegovom figurom u prirodnoj veličini) dogodija se daleko od božićnih sajmova, kina Partizan, čak po datumu i daleko od Božića. Bilo je to u Sri Lanki, ili točnije u Spice gardenu negdi u sredini otoka na proljeće 2004. godine. Mater i ja cile krepane već šesti dan od truskanja po lokalnim cestama (savršenima za razbijanje bubrežnih kamenaca) s našim vodičem Upulom u njegovom žutom autiću, tog vrućeg vlažnog popodneva stale smo posjetit vrt koji je bija u programu naveden kao razgled Spice Gardena i upoznavanje sa mirodijama koji su otok proslavili u cilome svitu. U praksi, to je značilo zaustavljanje da bi nas lokalci obrlatili nek kupimo cimeta, klinčića, vanilije, papra, kurkume i ostalih aromatičnih biljčica, i to nakon masaže glave, vrata, korijena kose, noktiju, vrška nosa i svega ostaloga što se moglo izmasirat bez skidanja majice.
Neki štufani debeljuškasti momčić nas je preuzeja na ulazu u taj lipi vrtal di je raslinje bilo toliko visoko da ni neba nismo vidili sljedeću uru vrimena. Padala je sitna kišica, oko nas su se mišali mirisi, a zeleno di god pogledaš... ma divota. Nismo baš previše razumili našeg vodiča s oooogromnim crnim očima dok je na svom ne-baš-razumljivom engleskom objašnjava kojim su sve svjetskim rutama plovili šrilankanski začini, dok je mahao rukama prema raznim grančicama i nabraja "Excuse me, madams, this is coffee, this is cinnamon, this is cloves.." i tako dalje. Nismo puno pitale jer je bilo dovoljno bit tamo - sve drugo je bilo suvišno. Po podu je bila smrvljena piljevina, i dođe ti da onako bos protrčiš po tome između svih onih lipih mirisa i kapi kiše... Nakon te „edukativne“ šetnje (za one koji znaju dešfrirat sri-lankan-english), uslijedila je ponuda da će nas u garden-u izmasirat sa preparatima napravljenim od začina koji rastu oko nas. I sve bi to bilo super da nije ovaj što je masira cilo vrime nabraja monotonim glasom čime me maže, šta sad stavlja na mene, za šta mi je to dobro "madam, very good for your circulation, I see you work a lot in Europe". Ajde muči više i pusti me da guštan, doma iman internet pa ću vidit od čega će mi bolje rast kosa, od čega će mi se pročistit bubrizi i šta triba uzet kada zapne s probavom.
A još se mater i ja ko lude cerile cilo to vrime da smo nas dvi spice girls i slično, znaš ono kad te uvati ludilo ka na sprovodu ćaćinog prastrica i ne možeš se pristat smijat. E, pa baš to ludilo.
U samom finalu posjete spice gardenu su nas ti svestrani dečki vodiči-maseri-prodavači-botaničari-timaritelji slonova, zbunjeni našim cerekanjem u svih 16, uveli u dućančić veličine kioska, di smo tribali pogledat lokalne proizvode i kupit štogod za ponit doma da nas tijekom hladnih i burnih podbiokovskih zima sjeti na lipe i mirisne trope. I tamo među svim tim začinima, šamponima, tigrovim mastima, sadnicama, sjemenkama stala je ooogromna (za njihove pojmove di je najveći čovik visine ka ja u 14. godini) figura dida mraza. Ma brate mili uklapa se tu ka slon u staklarni. A nas dvi se još jače opalile smijat, toliko da su nas obrazi zabolili. Dva ozbiljna brkata prodavača, kasnije se ispostavilo da su to vlasnici cile začinske mašinerije, gledali su u nas dvi blese i malo po malo počeja se i njima smijat brk, kad su vidili da mi ne odustajemo od glupiranja. A na moje pitanje šta tu radi Santa Claus na proljeće, brko mi je ponosno i ozbiljno odgovorija „Vi ar Muslims, but vi lajk Santa Claus, hi bring present, evribodi lajk him!" iliti na hr "Mi smo Muslimani, ali volimo Dida Mraza, donosi darove, svi ga vole!"
Od svih susreta na tom putovanju, taj mi je osta u glavi. U zagušljivom dućančiću začina, našle se nas dvi lude ne-katolkinje iz katoličke zemlje, zbunjeni Upul budist-vodič-vozač, dva brkata Muslimana koji žive od prodaje šrilankanskih začina i plastični dida mraz od dva metra među kremama i šamponima. Iako u proljeće, iako u budističkoj zemlji, iako na tropskoj kiši, iako okružene ljudima koji su jaslice vidili samo na televiziji - bio je to divan trenutak slavlja ujedinjenih različitosti i mog osobnog doživljaja Božića.
Još puno zanimljivih i veselih priča potražite na blogu Funky mame!
