Galerija
Davorin Fahn filmski je snimatelj s diplomom Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Ovaj rođeni Zagrepčanin često će istaknuti koliko voli svoj grad, ali i da je svijet puno prevelik da bi čitav život proživio na samo jednom mjestu. Tako su ga znatiželja i nemiran duh odveli najdalje moguće, u Novi Zeland, čije su ga ljepote oduvijek privlačile, a topla dobrodošlica i topli ljudi učinili su da mu (i) ta daleka zemlja postane domom.
Izbivanje iz Hrvatske nekako se od planiranih "par godina" oduljilo na puna dva desetljeća, a kada je došlo vrijeme za povratak, s Novim Zelandom odlučio se pozdraviti na poseban način – tako da ga prehoda čitavom njegovom dužinom, tada tek otvorenom pješačkom transverzalom Te Araroa koja vodi od najsjevernije točke Sjevernog do najjužnije točke Južnog novozelandskog otoka.
Tri tisuće kilometara nevjerojatnih vizura, krivudavih rijeka, vulkanskih krajolika, šumovitih gorja, vjetrovitih plaža i boja s drugog svijeta činili su se kao pravi odgovor na velike promjene i prilika za životni rezime "na pola puta". Iako ranije nije poduzimao ovako ekstremne šetnje, uvijek volio hodati, planinariti i poduzimati neobična putovanja, a na njima je naučio i – da voli biti sasvim sam. "Kada putujem sam više mogu vidjeti, osjetiti, percipirati… biti sam sa svojim mislima."
Magija hodanja
"Nema boljeg načina kretanja od hodanja, toga sam bio svjestan i puno prije transverzale. A kada se hodanjem upoznaje zemlja, to je nezamjenjivo…", ističe Fahn dok govori kako poznaje i svaki kutak Hrvatske, ali i da je Novi Zeland, što zbog snimateljskog posla, što zbog osobnih interesa, upoznao vjerojatno i bolje od mnogih koji su ondje rođeni.
Bio je studeni 2012. kada je krenuo na dug put prema jugu - Te Araroa na maorskom jeziku i znači "dugi put". Transverzala Te Araroa, jedan od najljepših i najraznolikijih long distance trailova na svijetu, proteže se od rta Te Rerenga Wairua na krajnjem sjeveru Sjevernog otoka zemlje Aotearoa koju su Europljani nazvali Novim Zelandom, pa sve do mjesta Motupōhue (Bluff) na krajnjem jugu Južnog otoka.
Davorin Fahn je, nakon što je Novi Zeland odučio premjeriti korakom, također odlučio da će to učiniti u kontinuitetu (barem otok po otok, kako je na kraju i ispalo), solo i unsupported, odnosno da će čitav put odraditi bez ičije pomoći, dakle da će na putu morati biti potpuno samodostatan. Sjevernim je otokom pješačio dva i pol mjeseca, a Južnim otokom, na koji je – jer ne možemo baš sve u životu isplanirati – stigao 2016. i već sa ponovno zagrebačkom adresom, hodao nešto manje od dva mjeseca.
"U Wellingtonu sam odlučio napraviti pauzu zbog iscrpljenosti, izgubio sam puno kila, pa se to pokazalo jako dobrom odlukom. Na Južnom otoku prvih sedamsto kilometara nema dodira s civilizacijom, a teren je brdovit i zahtjevan i nisam htio riskirati." Na "dugi put" krenuo je dobro pripremljen. Gutao je planinarsku i ekspedicijsku literaturu, pažljivo izučio što ga čeka na kojoj dionici puta, pomirio se s time da će mu ruksak biti ekstremno težak zbog videoopreme i - napravio prvi korak.
Dan po dan
"Bio sam svjestan da se sve može promijeniti na stazi i da je lako izgubiti fokus. Jednostavan koncept ovog putovanja svodio se na to da sam želio sve prehodati sam, bez kraćenja puta ili autostopiranja na dionicama koje prolaze cestom jer sam znao da ću se takvim varkama demotivirati. Nakon dva tjedna hodanja postao sam sasvim siguran da ja to fizički mogu i to mi je saznanje bilo dodatna motivacija."
Nije se zamarao duljinom puta i time koliko još ima, nego se fokusirao na jedan po jedan dan. Ujutro pokretanje, navečer dolazak na cilj, između hodanje. Tako jednostavno. Najteže je, kaže, ujutro izaći iz tople vreće, pogotovo ako kiši, pa složiti šator, pripremiti doručak… ali kad se jednom krene – ide.
"Primijetio sam da što sam u većoj izolaciji, to se bolje osjećam. Uživao sam u tome da sam potpuno samodostatan, da si sam moram osigurati baš sve, skrovište, hranu, upravo je to bilo ono što me pokretalo. Povratak na bazične stvari – to je fantastičan osjećaj u današnjem svijetu. Nešto silno jednostavno, a svaki dan ti daje satisfakciju. Svaka prepreka, kilometar, ozljeda, baš svaki detalj daje ogromno zadovoljstvo."
Često su ga, i prije ove dvostruke otočne avanture, pitali osjeća li strah. "Stvarno nema razloga za strah kad si sam u prirodi… puno je opasniji život u civilizaciji. Strah je načelno dobar osjećaj, ali nije dobro kada ga ne možeš kontrolirati, kada postane iracionalan. A čovjek u prirodi savlada te mehanizme kojima se suočava sa strahom." Ne govori Fahn o nekakvom junaštvu, nego o razboritosti, spremnosti na sve, ustrajnosti i – dobroj pripremi.
Dva otoka, dva filma, dvije priče
"Za početak, treba odabrati put – stazu ili smjer u životu. Čovjek treba moći što bolje zamisliti put kojim ide, jer što preciznije to možemo, manje ćemo s njega skretati, neće nas život nositi kao bujica. Ali treba ostati fleksibilan jer nam život svakodnevno nosi neka iznenađenja, manja, veća ili pak fundamentalna koja kompletno pomrse naše planove… ali ako čovjek ima jasnu viziju što želi i kuda želi ići, lakše će se s time izaći na kraj.
Meni je to iskustvo dugog hodanja pomoglo u borbi s vrlo agresivnim limfomom. I koliko mi je god fizički bilo teško, nisam nikada klonuo mentalno, možda sam se zato i izvukao. Jer sam uvijek imao ideju kako ću se prema tome postaviti i kako ću se s njime boriti."
Davorin Fahn snimio je dva dokumentarca nevjerojatnih kadrova, punih čudesne i lude prirode, "Dugi put 1 – Sjeverni otok" i "Dugi put 2 – Južni otok", o svom dugom hodu u kojima priču o novozeladnskoj transverzali priča ovaj kasniji on, koji hodanju daje novo značenje iz perspektive neplaniranog borca i – pobjednika. "Činilo mi se to kao zgodna paralela kojom ljudima možda mogu skrenuti pažnju na to da kada se nađu u teškim situacijama u životu jedino što preostaje je borba", objašnjava.
"Ta dva dokumentarca bilo mi je vrlo teško raditi, prvo jer su o meni, a onda i zato što sam želio puno toga prenijeti, i slike i informacije o stazi, ali i ideje koje će ljudi moći primijeniti na svoj život, koje će im nekako pomoći. Tako sam htio nekome dati ideju, ne nužno da se odluči na tako dugačak hod, nego možda da krene u neku novu situaciju, da okusi neko drugačije stanje egzistencije, izađe iz svoje kutije… jer će se zbog toga osjećati bolje."
Davorin Fahn o svojim će iskustvima s dalekih dugih staza, uz snimke i fotografije zbog kojih nam je (nemojte mu reći) silno drago što je tri tisuće kilometara prtio ruksak puno teži nego što je bilo nužno, govoriti u četvrtak, 28. studenog (u 19 sati) u Centru za kulturu Trešnjevka, u okviru ciklusa putopisnih predavanja Putnička klasa.
Do Rta dobre nade pa lijevo: Kako je Vasco da Gama postao nacionalni heroj
