Svjetionik u Aleksandriji jedno je od sedam čuda antičkog svijeta, zajedno s egipatskim piramidama, visećim vrtovima Babilona, Zeusovim kipom u Olimpiji i drugima. U svoje doba bio je najviša građevina na svijetu i jedno od najdugovječnijih čuda, no uništen je u potresima između 10. i 14. stoljeća.
Bila je to jedna od najvažnijih luka starog svijeta, a ime je dobila po Aleksandru Velikom. Njegov general Ptolemej zavladao je Egiptom nakon njegove smrti – vjeruje se kako je upravo on osnovao znamenitu Aleksandrijsku knjižnicu, te dao podići svjetionik u Aleksandriji.
Gradnja se odužila na 12 godina i svjetionik je završen u 3. stoljeću prije Krista za vrijeme vladavine njegova sina, Ptolemeja II. Prema starim arapskim zapisima, pretpostavlja se da je svjetionik bio visok oko 110 metara, a podignut je na otočiću Farosu kako bi usmjeravao brodove u plovidbi deltom Nila. Tijekom dana bi zrcalo reflektiralo sunce, a tijekom noći bi gorjela vatra i tako davala signale brodovima. O njemu je pisao i sam Gaj Julije Cezar.
Veličanstveno zdanje poživjelo je dulje od tisuću godina, no presudili su mu potresi pred kojima je „pokleknuo“ na dno mora. Tijekom 20. stoljeća neki istraživači počeli su pisati o tragovima svjetionika na dnu mora, a 1968. godine upućena je UNESCO-va ekspedicija kako bi detaljnije istražili nalazište.
Tek 1994. godine skupina francuskih arheologa uspjela je pronaći njegove ostatke na dnu mora oko egipatskog grada Aleksandrije. Danas se radi na tome da se ovo područje uvrsti na UNESCO-vu listu svjetske baštine, a egipatske vlasti razmatraju podizanje novog (ali ne i „još starijeg“) svjetionika na istom mjestu, te podvodnog muzeja na mjestu gdje danas počiva svjetionik.
Za one koji ne mogu dočekati podizanje morskog muzeja u vodi, uvijek ostaje mogućnost ronjenja i samostalnog istraživanja podmorja. No, bez diranja izložbenih primjeraka, molimo 😉
