Galerija
Moje ime je Arijana. Rodom sam iz Podravine, a posljednjih pet godina provela sam u Zagrebu zbog fakulteta. Nakon završetka faksa odlučila sam s dečkom otići na putovanje u Aziju. Trenutačno smo u gradu Da Nang u Vijetnamu. Tu smo iznajmili jedan smještaj u kojem ćemo provesti idućih mjesec dana (a ovisno o situaciji, možda i više). Imamo tromjesečnu vizu koja nam vrijedi do 26. 5. pa to zasad nije problem. No postoji velika vjerojatnost da ćemo vizu morati i produžiti. Ne vjerujem da će se granice samo tako otvoriti u idućih mjesec dana. Sva sreća pa opcija produženja tromjesečne vize postoji, ali je poprilično skupa. Trenutačno je Vijetnam u nekoj vrsti lockdowna (oni to službeno nazivaju mjere društvenog distanciranja) koja će trajati dva tjedna (za početak).
Pripremali smo se za putovanje duže vrijeme i krajem siječnja napokon otišli. Tada se već znalo za koronavirus, ali i dalje je bio uglavnom samo na području Kine i nitko ga nije vidio kao neku opasnost. Proveli smo mjesec dana na Baliju i nakon tog se uputili u Vijetnam. U vrijeme kada smo mi ušli u Vijetnam krajem veljače država nije imala nijedan aktivan slučaj. Prijašnjih 16 slučajeva uspješno se oporavilo. U državi nismo primijetili nikakvu paniku, osim da je veći broj ljudi nosio maske. Iako oni nose maske i inače zbog prometa pa ni to nije bilo toliko čudno. Na dosta lokacija bilo je dezinfekcijskih gelova i jedino su nam mjerili temperaturu prije ulaska u Ratni muzej. To nam je bio prvi susret s nekom ''oštrijom mjerom''. Normalno smo istražili grad Ho Ši Min i Mekong Deltu i uputili se prema sjeveru. Kad smo došli u gradić Mui Ne, stvari su krenule nizbrdo.
Prvi dan sve je bilo normalno, puno ljudi, sve je bilo otvoreno i živo. Nama je ovo bilo super jer na jugu smo bili jedini turisti (ali tome nije bila razlog korona, nego je jug općenito manje posjećen, odnosno turisti idu samo na jednodnevne ture). Nakon dva dana pročitali smo obavijest u našem hotelu da je 17 kilometara dalje od naše lokacije 10. ožujka potvrđen slučaj koronavirusa. Od tog dana broj slučajeva počeo se polagano povećavati.
Mi smo nastavili putovanje sjevernije prema gradu Dalatu, koji je 4 sata vožnje busom udaljen od Mui Nea. Tamo smo ostali nekih tjedan dana i to je bilo najtežih tjedan dana cijelog puta. Brojke su se počele povećavati, situacija u Europi u potpunosti je eskalirala, države su počele zatvarati granice. Bilo je vrijeme kad smo trebali odlučiti što dalje. U Dalatu nam je život bio malo otežan jer nas se lokalno stanovništvo bojalo samo zato što smo bijelci. Virus se u zemlju vratio upravo preko turista pa s jedne strane to i shvaćam, ali opet, postoji i podjednaka brojka njihovih građana koji su se počeli vraćati iz inozemstva i imali su virus. Zato nije bilo ugodno kada bi prolazili ulicom i ljudi bi stavljali masku samo zbog nas. Dogodila se i situacija kada su nam zabranili ulazak u restoran. Nismo još ni parkirali, a već su svi iz restorana mahali rukama i vikali „No, no!“. Bilo je jasno da nas se boje i da nas ne žele tamo. Zato smo se praktički zatvorili u stan i pokušavali smisliti što napraviti.
Tada je Vijetnam već uveo mjere zatvaranja granica gdje novi turisti više nisu mogli ući u državu, a oni koji su ušli u ožujku bili su obvezni na karantenu u trajanju od 14 dana. U trgovine je ulazak bez maske bio zabranjen. Turističke su atrakcije zatvorene i provodila se njihova dezinfekcija. Autobusi su se prskali nekim dezinfekcijskim sredstvima prije ulaska putnika (čak su i neki vozači prskali sami sebe po cijelom tijelu). Broj aviona koji lete iz Vijetnama prema Europi počeo se smanjivati.
Nakon dugog razmišljanja odlučili smo ostati. Mislim da bi nam u tom trenutku bilo gore putovati nego ostati ovdje. To je zbog nekoliko razloga. Prvo, mogli smo ostati ''zarobljeni'' na aerodromima jer su se granice zatvarale iz dana u dan i teško je bilo išta unaprijed planirati. Drugo, bila je velika mogućnost otkazivanja letova, a to si financijski ne bismo mogli priuštiti. Imamo kartu nazad za Zagreb iz Balija tek u rujnu. Ako bismo i mogli platiti kartu nazad, opciju otkazivanja i samo tako plaćanja novog leta ne bismo. Treće, ako bismo se vratili u Hrvatsku, morali bismo odraditi samoizolaciju. No gdje bismo to odradili? Mogli bismo doći samo doma kod mojih roditelja, a u tom slučaju njih stavljamo u rizik ako nešto pokupimo na putu doma. Četvrto, budući da je moj dečko iz Slovenije, a Slovenija je tada već zatvorila granice, i njegovo vraćanje doma bilo bi prekomplicirano. Upravo zbog tih razloga odlučili smo da je sigurnije i za nas i ostale da ostanemo tu.
Odlučili smo da želimo ''zaglaviti'' u gradu Da Nangu, koji je poznat kao nomadski grad, prilično je velik i ima sve osnovne potrepštine koje trebamo. No morali smo proći put od 16 sati da uopće dođemo do njega. Budući da nam se to činilo kao prevelik zalogaj odjednom, prvo smo autobusom došli u grad Nha Trang, gdje smo ostali nekoliko dana. Situacija tamo nas je šokirala jer su plaže bile pune ljudi (posebno ruskih turista), nitko nije nosio maske i cijela atmosfera činila se preopuštena. Da nismo čitali vijesti, ne bismo ni znali da virus uopće postoji. To nam se nije činilo kao dobar znak pa smo nastavili putovanje prema Da Nangu. Trebalo nam je 10 sati vlakom da stignemo do odredišta. Cijeli put na licu smo imali masku. Iako nam je plan bio da je skinemo, bili smo u kabini s jednim Vijetnamcem kojeg je bilo baš strah kad smo htjeli doći do svojih mjesta. Pokušao nas je uvjeriti da je nemoguće da smo u istoj kabini kao i on, no kad smo mu pokazali karte (koje je detaljno proučio), pustio nas je na naša mjesta. Zato smo iz poštovanja odlučili da je najbolje da nosimo maske svih 10 sati.
U grad Da Nang stigli smo u zadnji čas, nekoliko sati prije nego što su na snagu stupile mjere zatvaranja (koje su i sada aktivne). Na stanici nas je dočekao šok, nekih petero ljudi obučenih od glave do pete u plava odijela s maskama (onakva odijela kakva sam viđala na videima za tretiranje pacijenata protiv korone) u pratnji s policijom. To je bio naš prvi bliski susret s njima. Jedan od njih držao je natpis na engleskom jeziku na kojem je pisalo da je ovo redovna provjera zdravlja i da pripremimo dokumente. Držao je natpis uperen prema nama jer smo bili jedini turisti na vlaku. Svi smo prošli standardnu provjeru tijekom koje su nam izmjerili temperaturu i dezinficirali ruke minimalno tri puta. Cijela ekipa tamo je bila najviše zbog nas jer smo samo mi ostali sa strane i jer smo bili jedini turisti (a provjera turista ovdje je puno veća i već su nas u vlaku posebno zapisali na neki papirić).
Moram priznati, kad sam vidjela tu scenu, baš me je bilo strah. Prva stvar koju sam izjavila bila je ''Što će nam napraviti?''. No moram reći da su svi bili i više nego korektni i ljubazni prema nama. Provjerili su nam dokumente i dali da ispunimo formu s nekim osnovnim podacima: kada smo ušli u državu, kojim prijevoznim sredstvom, koji let i koja sjedala, gdje smo bili u posljednjih 14 dana i jesmo li bili u kontaktu sa životinjama (na farmama ili tržnicama), jesmo li imali neke simptome i slično. Morali smo dati broj mobitela i adresu na kojoj ostajemo te skinuti aplikaciju na mobitel na kojoj moramo stalno ažurirati podatke u slučaju da dođe do nekih promjena. Na aplikaciji postoji i naš osobni QR kod sa svim tim podacima koji moramo imati uvijek sa sobom.
U posljednji tren uspjeli smo rezervirati jedan smještaj u kojem ostajemo do daljnjega. Već kad smo mi došli, većina smještaja prestala je uzimati nove turiste zbog zabrane od strane Vlade. Tako pokušavaju smanjiti bespotrebno kretanje ljudi. Zato smo prvo trebali provjeriti s policijom možemo li uopće doći u taj smještaj. Kako nismo bili ni u jednom ugroženom području, nije bilo problema. Sada smo tu i čekamo što će biti. Imamo kuhinju i svaki dan sami kuhamo. Po namirnice idemo jednom tjedno.
Sva sreća pa su ovdje trgovine u potpunosti opremljene i ničega ne fali pa ne moramo kupovati nenormalne količine hrane. Hrana je prilično jeftina, pa nam je i to jedan veliki plus. Posljednje mjere koje njihova Vlada naziva ''mjerama društvenog distanciranja'' trajat će do 15. travnja, ali postoji i velika mogućnost da se produži do kraja travnja.
Javni prijevoz je obustavljen, nijedno vozilo na četiri kotača više ne prevozi putnike. Jedini oblik prijevoza koji još uvijek radi jest skuter, ali i to je sada smanjeno. U našem gradu obustavili su čak i dostavu hrane putem aplikacija, npr. Grab (slično kao naš Uber). Mislim da je to stvorilo mali problem strancima koji nemaju kuhinju u stanu, pa ne mogu sami kuhati. Zato se moraju snalaziti na druge načine. U državi je zatvoreno sve osim trgovina s prehranom i lijekovima i banaka. Javna plaža je zatvorena te plivanje i bilo kakvi oblici morskih sportova nisu dopušteni. Nošenje je maski obvezno, inače možeš dobiti kaznu. Nitko ne smije van u grupama većima od dvoje ljudi te je bitno održavati razmak od 2 metra. Izlazak van moguć je ako se pridržava svih navedenih pravila. Na šetnici uz more stalno puštaju audio s uputama kako se ponašati (na engleskom i vijetnamskom jeziku). Tim područjem patrolira policija koja pazi da se svi pridržavaju pravila.
Čini nam se kao da svaki dan imaju sve strože mjere. Prvi dan kad su mjere stupile na snagu šetnica blizu plaže još je bila otvorena. Sada su i taj dio zatvorili postavivši trake zabrane na svakom koraku. Otvoren je samo mali dio staze uz cestu. Iako, mislim da je to situaciju učinilo gorom jer puno ljudi izlazi na rekreaciju van, što rezultira velikim gužvama na tom malom dijelu staze. Kada bi obje staze bile otvorene, ne bi bila tolika gužva. No vidjet ćemo još kako će se situacija razvijati.
Mjere u trgovinama također su se postrožile. Posebno u velikim trgovačkim centrima gdje su otvorene samo trgovine hrane. U cijelom centru postavljene su trake koje vode ljude kuda se uopće mogu kretati. Osim obveznog mjerenja temperature, dezinficiranja ruku i nošenja maski, zaposlenici u trgovinama sada nose i one velike vizire preko glave za dodatnu zaštitu. Znači, nemaju obične maske, već bolju zaštitu sličnu onoj kakvu nosi i bolničko osoblje. Na jednom dijelu rade zaposlenici koji važu povrće i voće, oni su sada također odvojeni od radnika pregradom. Isto je i na blagajnama.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana jako puno stranaca napustilo je Vijetnam. Neki su išli privatno, a za neke su organizirani avioni od strane država (uz plaćanje naravno). No jednako velik broj stranaca odlučio je i ostati te ovdje pričekati poboljšanje situacije. U Vijetnamu, a i ovom gradu u kojem se trenutačno nalazimo ima jako puno digitalnih nomada koji ovdje žive već duže vrijeme. Isto tako, velik je broj ljudi u svojim matičnim zemljama prodao sve što ima kako bi išli na put oko svijeta. I dosta njih je također odlučilo ostati jer se ionako nemaju gdje vratiti.
Zbog cijele situacije priključila sam se u jako puno grupa koje se tiču backpackera, putovanja Azijom, digitalnih nomada i Vijetnama. Tu redovito saznajemo najnovije informacije oko cijele situacije, savjete, pomoć, itd. Puno više ljudi ostalo je tamo gdje su bili (izvan svoje države) nego što se to možda na prvu čini jer se ipak i puno više piše o onima koji su se vratili, nego onima koji su ostali.
Prema zadnjim statistikama Vijetnam ima nekih 139 aktivnih slučajeva (245 ukupno, 106 oporavljenih), ali još nema nijednu smrt. U medijima se često spominje kao jedna od država koja se najuspješnije bori s virusom. Jedni su od rijetkih koji su uspjeli iskorijeniti virus u prvom valu. Jako su aktivni u obavještavanju svojih građana što raditi i kako se ponašati. Ima jako puno plakata i obavijesti vezanih za koronu, i na ulicama i u prijevoznim sredstvima, javnim lokacijama i slično. Čak su napravili i pjesmu sa spotom u kojem ljude educiraju o virusu i pravilnoj higijeni (posebno pranju ruku). Čini se da su jako brzi s odlukama i mjerama opreza. Iako se neke mjere čine stroge, itekako su potrebne.
Jedini problem koji sada imamo jest što nam osiguranje više ne pokriva liječenje u slučaju da se zarazimo virusom. Naime, pokriće je vrijedilo sve dok CDC nije globalno proglasio razinu 3 upozorenja za koronu. No primijetili smo da je slučaj isti s većinom osiguranja. Nadamo se da nam to neće predstavljati neki veći problem jer se držimo svih propisanih mjera i nismo previše u kontaktu s drugim ljudima.
Na svom Instagram profilu @arijana.tkalcec objavljujem najnovije informacije o cijeloj situaciji pa ako vas zanima, možete me zapratiti.
