Antonija Babić proputovala je već dosta svijeta, a ova 30-godišnjakinja, upravo se vratila s putovanja Južnom Amerikom. Što je sve vidjela u Peruu i Boliviji, čime se hranila i što savjetuje svima vama koji uskoro planirate u te krajeve kugle zemaljske, pročitajte u njenom vodiču za čitatelje Punkufera.
Jesi li išla preko putničke agencije ili si sama organizirala put? Zašto si se odlučila na takav način puta i jesi li zadovoljna kako je ispalo?
Osobno baš ne volim putovati s agencijama, tako da uvijek radije sama organiziram putovanja. S druge strane, treba imati želje i volje za tim da sam proučavaš hotele za najbolji smještaj, kopaš po Skyscanneru u potrazi za kombinacijama letova i proučavaš što sve se isplati i ne isplati vidjeti u određenoj zemlji.
Meni je to gušt, tako da mi je i samo planiranje dio čari putovanja. Osim toga, ono što je najbitnije, kad se sam organiziraš, imaš puno više slobode, sam odlučuješ koliko vremena ćeš provesti na kojem mjestu, a koja možda ipak nećeš obići i slično. Također, kad sam putuješ, puno više si u kontaktu s lokalnim životom, jer nisi cijelo vrijeme u grupi gdje samo slijediš vodiča. Tako da, makar možda izgubiš vrijeme dok se pokušavaš snaći u javnom prijevozu nekog novog grada, na kraju ipak imaš puno više doživljaja za ispričati.
Koliko dugo si bila na putovanju?
Bili smo ukupno 20 dana, od toga tjedan dana u Boliviji, 10 u Peruu, a ostatak na putu tamo i nazad.
Iz ove perspektive sad, poručila bih svima koji planiraju obići ove dvije zemlje, da si uzmu posebno 2 tjedna za Peru, posebno 2 tjedna za Boliviju, jer su zemlje velike, a mi smo si zapravo poprilično natrpali raspored i imali dosta nabijen tempo. S druge strane, kad već letiš tako daleko, želiš što više obići pa nekad malo i pretjeraš.
Za Južnu Ameriku najveći izdatak su avionske karte, jer nema toliko povoljnih ponuda kao, recimo, za Aziju. Ali, da se tu i tamo naći povoljna opcija, samo treba pratiti određene stranice na Internetu. Mi smo išli baš u vrijeme sezone, pa nije bilo jeftinih ponuda. Unatoč tome, uspjela sam iskopati neke karte preko SAD-a, koje su bile relativno jeftinije. Morali smo uzeti i vizu za SAD, no ionako planiramo tamo ići za koju godinu, pa nam se isplatilo. A sada smo u povratku na jedan dan vidjeli malo i Miamija.
Za Boliviju i Peru je glavna sezona naše ljeto, jer je kod njih tada sušni dio godine, dok je zimi tamo kiša i neka mjesta se, tipa Salar Uyuni, u tom periodu uopće ne mogu posjetiti. Ali moram napomenuti da je u sušnom razdoblju njima zima, jer je to južna polutka, tako da je u nekim višim dijelovima jako hladno, i do minus 15, pa obavezno ponesite toplu odjeću.
Što te se najviše dojmilo na putovanju?
Highlight puta bio je Machu Picchu. Nakon leta do Lime odmah smo hvatali jednosatni let za Cusco, grad u Andama na 3400 metara visine, od kojeg kreću svi putevi prema Machu Picchu.
Ako želite puni doživljaj i treking do legendarnog grada Inka, poznatom stazom Inka (Inca trail), morate računati da barem pola godine unaprijed treba kupiti karte, jer je broj posjetitelja svaki dan ograničen i brzo se rasproda. A cijena je dobra, pa za turu od 2 ili 4 dana računajte na minimalno 400-500 dolara. Mi nismo imali izbora, jer je sve već bilo rasprodano, pa smo odabrali jednostavniji, ali također lijep način putovanja, vlakom. Vlak vas doveze iz Cusca do Aquas Calientes, malog turističkog mjesta u podnožju samog Machu Picchua, odakle busom ili pješice možete dalje do vrha planine.
Postoji više različitih ulaznica za sam Machu Picchu, za ljubitelje šetnje po planinama svakako vrijedi uzeti ulaznicu koja uključuje jednu od dvije planine (Huayna i Montaña), koje okružuju sam grad i pružaju nezaboravan pogled. Ulaznice se mogu kupiti on-line preko stranice ministarstva vanjskih poslova i treba ih uzeti barem mjesec-dva unaprijed.
Za sam odlazak na planinu, svakako ponesite dobru obuću, vodu, zaštitu od sunca i fotić, a nakon nekoliko sati hodanja i razgledavanja, nađite vlastito idealno mjesto za odmor i uživajte u savršenom pogledu. Mnoge tajne koje i dalje okružuju povijest legendarnog grada Inka, samo doprinose posebnoj atmosferi neobičnog grada na visokoj i osamljenoj lokaciji, gotovo nadohvat oblacima i zvijezdama. Osim samog grada, svojevrsna turistička atrakcija su i ljame koje bezbrižno bauljaju okolo i djeluju vrlo samosvjesno, kao jedini preostali stanovnici Machu Picchua, uvijek spremni za naslikavanje s posjetiteljima.
Nakon razgledavanja Machu Picchu, put nas je već vodio u najveći grad Bolivije - La Paz. Većina ljudi kroz ovaj kaotičan velegrad, smješten u 'zdjeli' između planinskih vrhunaca, prođe samo na putu prema drugim zanimljivijim odredištima ili ga koristi kao 'bazu' za okolne izlete. Mi smo La Paz iskoristili da obiđemo Cestu smrti ili Yungas road, gdje smo testirali hrabrost spuštajući se nizbrdo biciklima 30-ak kilometara na sat, s oko 4 na 2 tisuće metara nadmorske visine te drugi dan za obilazak arheološkog nalazišta Tiwanakau, ostataka kulture koja je poznata po zanimljivoj i izrazito preciznoj obradi kamena.
Iz kaotičnog La Paza nastavili smo dalje noćnim busom prema Uyuni odakle smo krenuli na 3-dnevnu turu džipom po slanom jezeru Salar Uyuni. Nevjerojatni pejzaž slanog jezera, koje u ovom periodu godine nema ni kapi vode, nego samo nepregledna bijelu sol posvuda uokolo, pruža se na površini veličine Jamajke. U vodiču ćete možda negdje naletjeti na zbunjujući podatak da sa sobom ponesete i malog plastičnog dinosaura, a kad stignete tamo shvatiti ćete i zašto.
> Najslanije mjesto na svijetu: Svjetski fenomen veličine petine površine Hrvatske
Ture, u pravilu, samo prvi dan uključuju obilazak samog jezera, dok se druga dva dana nastavlja put prema granici s Čileom, penjući se na sve veće visine, te obilazeći spektakularan krajolik s lagunama neobičnih boja, plamencima, vulkanima, stijenama različitih oblika, gejzirima….
Spavanje je u tzv. slanim hotelima, jednostavnim prizemnicama napravljenim od soli, bez grijanja u sobama, a većinom i bez tople vode, pa je korisno imati sa sobom toplu vreću za spavanje. Ukoliko je nemate, može vam je iznajmiti agencija s kojom idete ili u mom slučaju, netko od ljubaznih suputnika.
Nakon Uyunija vratili smo se noćnim busom u La Paz i odmah nastavili prema jednom od najviših jezera na svijetu, Titicaci. Dijelom se nalazi u Boliviji, a dijelom u Peruu. Obilazak smo počeli u malom živopisnom bolivijskom turističkom mjestu, Copacabani (svaka sličnost sa slavnom plažom je slučajna), odakle smo išli na izlet na otok sunca, Isla del Sol. Kamen, magarci i morski plavo jezero… gotovo smo imali osjećaj da smo doma, negdje na Jadranu.
Idući dan smo prešli granicu i nastavili prema peruanskom dijelu jezera, gradu Puno, odakle smo išli na izlet na 'plutajuće otoke' Uros. Zanimljiv način života lokalnog stanovništva, na umjetnim otocima izgrađenim od trske, pretvoren je u jedinstvenu turističku atrakciju. Iz Puna smo nastavili prema jednom od iznenađenja našeg puta, Arequipi, drugom po veličini gradu u Peruu. Iako smo je uvrstili u putovanje, tek toliko da si olakšamo put nazad prema Limi, Arequipa se pokazala kao izuzetno lijep grad, izgrađen od bijelog vulkanskog kamena, s prekrasnim samostanom jarkih boja, Santa Catalina. Većina ljudi koristi Arequipu kao bazu za izlet u Colca Canyon, za koji mi nažalost nismo imali vremena.
Iz Arequipe smo nastavili busom prema Limi, uz usputni izlet u Nazcu, gdje smo kupili kartu za panoramski let malim aviončićem iznad poznatih Nazca linija. I dalje se ne zna točno kako i zašto je drevna Nazca kultura izgradila zanimljive geoglife, a gledajući ih iz zraka ne čudi da je jedna od teorija i da su u tome sudjelovali izvanzemaljci.
Na kraju našeg puta, stigli smo u Limu, metropolis na obali Pacifika. Šetnja uz obalu oceana i ukusna hrana u nekom od brojnih restorana Mirafloresa, glavno su što Lima nudi turistima, te nakon samo jednog dana zadržavanja nastavili smo put preko Miamija nazad u Europu.
Kakav dojam su ostavili ljudi u tim zemljama?
Mi smo uglavnom imali dobra iskustva s ljudima i mislim da se zbilja trude oko turista u svakom pogledu. Ali naravno, kao i u svim turističkim mjestima, treba se čuvati prevara i računati na to da ćete tu i tamo više platiti za nešto nego što realno vrijedi.
Nama je jedini problem bio što većinom ne znaju engleski pa je itekako korisno znanje španjolskog, ako ništa, bar ono iz meksičkih sapunica. A ako zapnete, tu je uvijek google translate.
Kakav je javni prijevoz?
U gradovima, javni prijevoz na kakav smo mi navikli, uglavnom ne postoji. Tako da najčešće ovisite o taksijima, koji su u pravilu prihvatljivih cijena, osim kad idete s aerodroma, gdje vas lako oderu. Na nekim kraćim relacijama se čak više isplati uzeti taksi između gradova nego autobus. Donekle dobro riješen javni prijevoz ima jedino Lima, gdje unazad nekoliko godina postoje tzv. metro-busevi, koji imaju zasebnu odvojenu traku po sredini ceste, nešto kao tramvaji, te su zapravo dosta praktični.
Inače, za dulja putovanja između gradova najpopularniji je autobusni prijevoz. Postoje gomile autobusnih kompanija, neke bolje, neke lošije. Najpraktičnije je koristiti noćne buseve za veće udaljenosti, koji u pravilu nude udobna sjedala i pokrivače za spavanje, a neki čak i hranu. Naravno, ako naletite na lošiju kompaniju, može vam se desiti da uz slabo grijanje promrznete na niskim noćnim temperaturama ili da vam tijekom puta nestane dio prtljage iz pretinca iznad sjedala. Svakako se toplo obucite i dobro pazite na stvari ili ih ostavite u bunkeru za prtljagu, što je sigurnija opcija.
Koja je tradicionalna hrana, kakve su cijene, što preporučuješ?
Prva stvar koju mi je nekoliko ljudi spomenulo kad sam rekla da idem u Peru je bilo: 'Jel znaš da tamo jedu zamorce?'. Tako da prva stvar od hrane koju sam proučila na španjolskom je 'cuy', da znam što nikako neću naručiti. Istina, zamorci su specijalitet, ali ima i puno druge ukusne hrane, uz koju se nećete osjećati kao da ste pojeli kućnog ljubimca.
Meni se osobno jako svidjela juha od kvinoje, žitarice koju nisam nikad probala, iako se danas već dosta koristi i kod nas. U planinskim predjelima, posebno oko jezera Titicace, dosta se jede i pastrva, koja je drukčija i finija od pastrve na koju smo mi navikli. Naravno, neizbježno je bilo probati i ljamu, koja iznenađujuće ima okus najviše sličan svinjetini.
Što se tiče pića, svakako treba probati čaj od koke, koji je osim Perua i Bolivije legalan samo u još par zemalja Južne Amerike. Nemojte očekivati da ćete postati high nakon njega, ali ima blagotvorno djelovanje kod prilagodbe na nadmorsku visinu, a i problema s probavom. A ukoliko želite biti poput lokalaca, možete probati i sažvakati par listića.
Što se tiče restorana, najveći izbor je u Mirafloresu u Limi te se kao specijalitet preporučuje morska hrana koje tamo ima obilje, ali meni se najviše svidjela uličica u Cuscu iznad trga San Blas, s dobrim izborom malih, pristupačnih i zgodnih restorana.
Cijene hrane su, rekla bih, prilagođene turistima jer nisu prejeftine. U najboljem slučaju, ako ti se posreći pa naletiš na pristupačan restoran možeš dobiti cjelokupan meni za 30 do 40 kuna, ali ćeš češće za obrok platiti duplo više, a negdje i običan sendvič 30 kuna.
Savjet za putnike u ove krajeve?
Spomenula bih nadmorsku visinu. Naime, i Peru i Bolivija su planinske zemlje i sva mjesta koja smo obilazili, osim Lime, nalaze se na izuzetno visokoj nadmorskoj visini, što mi iz Europe, osim onih koji se bave alpinizmom i osvajaju alpske vrhunce, teško možemo uopće percipirati. Tako da pri planiranju putovanja svakako treba imati na umu ostaviti bar dan-dva prilagodbe na nadmorsku visinu, prije nekih većih planova i aktivnosti. Cusco i La Paz nalaze se na oko 3500 metara visine, a na proputovanju po Salar Uyuni išli smo čak do 4700 metara.
Korisno je imati sa sobom odgovarajuće lijekove, te se prije puta upoznati sa simptomima i pravilima ponašanja u slučaju visinske bolesti. Čak i ako vas ne uhvati mučnina i glavobolja pri dolasku, nedostatak kisika ćete osjetiti pri penjanju kroz brojne strme uličice Cusca i La Paza. Mi smo imali sreće da nismo imali problema s visinom, ali smo zato nakon drastične promjene klime dolaskom iz ljeta u zimu, pokleknuli pred običnom prehladom, a putem su nas snašli i dobro poznati putnički problemi s probavom.
Suveniri?
Glavni suveniri posvuda su proizvodi od alpaka vune. Štandovi prepuni vesti, kapa, šalova, rukavica nalaze se posvuda i svi tvrde da imaju skupocjenu baby alpaka vunu, što naravno ne možeš očekivati za 50 do 100 kuna, ali možeš dobiti udobnu i toplu vestu, koja sasvim dobro posluži svrsi i ostane kao lijep suvenir. Ukoliko baš želite pravu visokokvalitetnu alpaku, morat ćete za komad odjeće izdvojiti minimalno sto, a u boljim trgovinama i do nekoliko stotina dolara.
