Poslije dobrog doručka krećemo za Patras. U planu je laganih 350 kilometara do Korinta. Kroz naša putovanja ustoličila se izjava „easy two hundred day“, koja označava dan kada na raspolaganju imamo dan s manjom kilometražom za odmor i gastronomske maratone. Ti dani, nažalost (ili na sreću), već tradicionalno imaju sve samo ne lagan sadržaj. Čovjek planira, Bog se smije kažu pametni ljudi. Prolazimo pored mjesta Arte, gdje počinje puhati bočni vjetar, no kako smo u Andaluziji već imali iskustva s njime, nastavljamo dalje. Nekoliko kilometara prije mosta Rion Antirrio, koji spaja Peloponez s grčkim kopnom, vjetar postaje ozbiljniji.

Policajac koji je stajao kilometar prije mosta ispratio nas je dosta opuštenim pogledom iako je most bio zatvoren za motocikle i kamione zbog orkanskog vjetra. Dolazimo do naplatnih kućica kako bismo se okrenuli, u tom trenu vjetar kreće puhati na „refule“, što je izrazito neugodno. Vozila od nekoliko stotina kila nekontrolirano se tresu pod nama, a mi se doslovno zadnjim naporima održavamo na njima. U tim dramatičnim trenucima gdje doslovno zadnjim snagama pokušavamo ostati na sjedalu, Grkinja u naplatnoj kućici laganim pokretima naplaćuje mostarinu iako most prijeći nećemo, nekoliko puta broji sitan novac te se pristojno osmjehuje.

Na motorima do Grčke: 6 prijatelja na putu do Zemlje Bogova punkufer_1 Na motorima do Grčke - 2 Na motorima do Grčke - 5 +4 Na motorima do Grčke - 6

Pogledavamo se kroz kacigu i krećemo nekontrolirano smijati dok pokušavamo ne odletjeti nazad do Zagreba. Gospođa, vidjevši našu reakciju, ubrzava svoje graciozne pokrete i brže-bolje otvara rampu. Zašto se smijemo? Nitko nas nije tjerao na motore, što smo htjeli, to smo i dobili. Svako putovanje, i ono životno i ono motorom, sastoji se od nepredviđenih situacija koje moramo riješiti i nešto iz njih naučiti. Neprocjenjivo je to iskustvo koje nas neizmjerno obogaćuje. S dvije noge na cesti održavamo motore u balansu i vozimo prema prvom naseljenom mjestu kako bismo prenoćili dok se vjetar ne smiri. To prvo naseljeno mjesto zove se Kryoneri.

Parkiramo ispred lokalnog kafića čija klijentela i atmosfera podsjeća na kasting iz Tarantinovih filova. Gladni smo te naručujemo jelo kuće, kozice. Kada su dečki vidjeli koliko možemo pojesti u toliko kratkom vremenu, atmosfera se "opustila" te se čak krenulo i nazdravljati. Uz dizanje čaše uzvikujemo imena Angelosa Charisteasa te Otta Rehhagela što nailazi na salve odobravanja. Smještamo se u apartmansko naselje u kojem smo jedini gosti te odlazimo na plažu koja je središte turističke djelatnosti. Ovdje nailazimo na restoran u kojem vlasnik i njegov prijatelj, oba u ranim osamdesetima, gledaju nogomet uz bevandu. Tko bi rekao, ali mi ponovno dolazimo na ideju o jelu, što se ispostavilo kao dobra odluka jer nam vlasnik priprema odličnu riblju platu, brdo salate uz odlično domaće vino, a sve za cijenu od 30 eura. Poslije odlične večere dolazimo u naš černobilski apartmanski kompleks te spavamo snom pravednika.

Kryoneri Kryoneri (Foto: Boris Šuša)

Rano smo na nogama, prvo što gledamo je vremenska prognoza te stanje vjetra u našem sljedećem odredištu Korintu. Puše skoro istom žestinom te odlučujemo promijeniti rutu. Jučerašnja Eolova opomena dovoljan nam je razlog da se ne upuštamo u nepotreban rizik. Prelazak 2400 metara dugog mosta po jakom vjetru ipak nam se čini kao previše sulud pothvat čak i za nas. Dižemo se u kontinent te jurimo prema Delfima. Prolazeći prekrasnim cestama i krajolicima, ovo se čini kao dobra odluka. Uživamo u sunčanom vremenu, često se zaustavljamo, slikamo krajolik i kao pravi Hrvati ispijamo kave koje su uzgred rečeno, u Grčkoj vrhunske. Znaju ljudi prepoznati prave vrijednosti.

Preko spektakularnih cesta planine Parnassus dolazimo u Delfe, parkiramo motore, skidamo se iz motoopreme i krećemo u razgledavanje. Ovo je mjesto smatrano središtem antičkog svijeta, gdje je proročica Pitija konzultirana o svim tadašnjim bitnim odlukama. To središte obilježeno je kamenom naziva omphalos. Konzultantica Pitija proricala je tako što bi sjedila na tronošcu u svetištu hrama na mjestu na kojem su izu raspukline izlazile opojne pare te je padala u trans. Godine 1998. geolozi su ispod hrama pronašli dvije podzemne udubine iz kojih izbija plin etilen, koji u manjim količinama kod osoba razvija euforiju, a u većim je količinama halucinogen te potiče vizije. Stara partijanerica Pitija bila je toliko poznata da su joj na konzultacije dolazili razni kraljevi i vojskovođe prije nego što bi odlazili u bitke. Svako njezino proročanstvo bilo je dvosmisleno, tako da je uvijek bila u pravu. Podsjeća me na neke ljude koje sjede na Markovu trgu.

Samo arheološko nalazište zaista vrijedi posjetiti budući da je izvrsno očuvano te ga okružuje prekrasna priroda koja Grci konstantno navodnjavaju. Mjesto je, naravno, prepoznato i zaštićeno te se nalazi na UNESCO-ovu popisu Svjetske baštine. Proročica nam je namignula i rekla da možemo dalje te jurimo prema Ateni. Ulazak u slavnu Atenu bio nam je ozbiljan šok. Budući da smo se motorima vozili po Africi, ovo nam nije prvi put da ulazimo u egzotične lokacije, ali iako smo od ljudi koji su ju posjetili čuli iskustva iz prve ruke, nismo bili spremni na ono što smo vidjeli. Grad je prepun smeća, totalno išaran grafitima, a po ulicama bauljaju „čudni“ ljudi i doslovno stotine pasa lutalica. Dolazimo do hotela, „divimo se“ automehaničarskoj radnji gdje auti stoje na ulici oslonjeni na cigle dok dečki ispod njih šarafe. Odlazimo u obližnji restoran, ispražnjujemo im zalihu gyrosa te odlazimo u krevet jer nam sutra slijedi cjelodnevno istraživanje Atene.

Svježi i odmorni idemo u grad te se penjemo prema najpoznatijem atenskom simbolu, Akropoli, koja se nalazi na najvišem dijelu grada. Sama Akropola zaista je fascinantna i svakako ju se isplati posjetiti te se zadržati u njoj neko vrijeme i uživati u njezinoj grandioznosti koja dobiva posebno značenje kada znamo da je sagrađena četiri stoljeća prije Krista. Amerikanci pored nas vrište od sreće čim pročitaju da je jedan od hramova sagrađen u čast božici Niki (Nike), što na grčkom znači 'pobjeda'. Građani su idolizirali božicu nadajući se kako će im zajamčiti pobjedonosni ishod u dugom Peleponeskom ratu koji su vodili protiv Spartanaca.

Akropola Akropola (Foto: Boris Šuša)

Mi se prisjećamo naših Victory tenisica (ove iskonske obuće sjećat će se čitatelji koji imaju više od 30 godina) koje smo nosili kao djeca te zbog toga također zahvaljujemo božici. Spuštamo se u Muzej Akropole te razgledavamo neprocjenjivu kulturnu baštinu. U prekrasno dizajniranom muzeju izloženo se nalazi u rasponu od prehistorijskih razdoblja, te kroz arhajsko, klasično, helenističko i rimsko razdoblje pa sve do kasne antike. Ovo intezivno kulturno uzdizanje otvara nam apetit te se upućujemo prema glavnoj atenskoj tržnici na ručak. Putem prolazimo i kroz predio grada zvan Plaka, gdje kupujemo suvenire za svoje bolje polovice. Ovo je turistički dio s prekrasnim restoranima i mnoštvom dućana u kojima možete kupiti razne zanimljivosti. Ulazimo na atensku tržnicu i uživamo u vrevi i dinamici koja se na njoj odvija dok razgledavamo obilje hrane koja se nudi. Najzastupljeniji su janjci, kojih ima doslovno tisuće.

Osjećamo se kao djeca u tvornici čokolade. Sjedamo u restoran koji se nalazi u centru tržnice, a namirnice nabavlja direktno s izvora, te izvrsno jedemo. Atena je grad dualizama u kojem se miješa strahovito kulturno nasljeđe, mediteranski duh (pada mi na pamet moj susjed koji je u Splitu kada god mu je susjeda opominjala sina da je glasan vikao – „ajde pusti malog, neka je glasan, ovdje se živi, ovo je Mediteran!) i totalni kaos na ulicama, pa na trenutke imate osjećaj da ste u Kairu ili Tripoliju, a ne u glavnom gradu članice Europske unije. Ipak, drago nam je da smo posjetili ovo mjesto i rado ćemo ga se sjećati jer se Ateni može svašta prigovoriti, ali nitko ne može negirati da je posebna i autohtona. Vraćamo se u hotel, no nakon sat vremena nemamo mira i odlazimo pojesti još nekoliko gyrosa. Nakon što smo pojeli pola Atene, vrijeme je za odmor jer sutra nas čekaju Meteori.

Na motorima do Grčke: Put kroz prekrasnu i nelogičnu, šarmantnu i zastrašujuću Albaniju punkufer_1 Na motorima do Grčke - 10 Na motorima do Grčke - 9 +12 Na motorima do Grčke - 1

Pogonjeni na gyrosov pogon, ubrzo prelazimo 350 kilometara te dolazimo do grada Kalambaka, iznad kojeg se na ogromnim formacijama stijena nalaze veličanstveni Meteori. Na njima je sagrađeno šest manastira, koji se smatraju jednim od najvažnijih sakralnih objekata u Grčkoj. Od šest funkcionalnih manastira samo su dva naseljena sa ukupno 15 redovnika te 41 redovnicom, a u njih svakodnevno gledaju tisuće turista. Provodimo nekoliko sati u tom zaista fascinantnom mjestu te razmišljamo o predanosti i redovnika koji su ovdje odlučili konzumirati svoje zavjete. Svi se slažemo da je ovo jedno od najljepših mjesta koje smo u životu vidjeli, a njegovu je ljepotu i grandioznost jednostavno nemoguće opisati riječima. Nevoljko napuštamo Meteore te vozimo prema regiji Zapadna Makedonija i gradu Kozani, koji se nalazi blizu makedonske granice i gdje nam se nalazi večerašnji smještaj. Poslije prijekopotrebnog tuša odlazimo u grad te svjedočimo tradicionalnoj procesiji koja uvelike podsjeća i na naše povorke. Kozani je prekrasan mali gradić s jako pitomim ljudima i odličnom atmosferom te ako vas put nanese ovamo, preporučujem da ga posjetite. Sutra krećemo prema Makedoniji.

Po preporuci recepcionerke doručkujemo odlične grčke specijalitete, a Jozo, pasionirani ljubitelj slatkog, dolazi na svoje te prazni pola pekare. Ubrzo smo na motorima te dolazimo na makedonsku granicu, gdje granični policajci, vidjevši hrvatske registracije, odmah dižu rampu te nas oduševljeno pozdravljaju. Preko Bitole dolazimo do našeg odredišta Ohrida te, na vaše opće iznenađenje, naručujemo ogromnu količinu mesnih proizvoda i predano se bacamo na posao. Iz nekoliko izvora čuli smo da je hrana u Makedoniji odlična, da namirnice imaju okus kakav bi i trebale imati te se i sami uvjeravamo u istinitost te tvrdnje.

Ohrid Ohrid (Foto: Boris Šuša)

Poslije makrobiotičkog obroka razgledavamo Ohrid koji se sa svojih 365 crkava (jedna za svaki dan) zove i Jeruzalem Balkana. Grad je bogat pitoreksnim kućicama i već spomenutim crkvama, a turizam je dominantna djelatnost. U Makedoniji smo, od svih zemalja na ovom putu, osjetili najpozitivnije emocije. Toplina ljudi, običaji, iskonski okusi hrane i predivna atmosfera toliko su nam se svidjeli da smo se obećali u ovu divnu zemlju vratiti još mnogo puta. Vremenska prognoza opet nam nije naklonjena te moramo krenuti prema Beogradu u rano jutro, a kako bismo izbjegli 650 kilometara „zabavne“ vožnje po snažnom pljusku.

Dok Vardar grli polja zrelog žita, mi se kao gorske ptice vozimo kroz makedonske zavojite brdske ceste te ubrzo stižemo na srpsku granicu. Radimo kratku pauzu za ručak u Nišu te hitamo prema Beogradu, gdje se nalazimo s Lucianom i njegovom zaručnicom te u jednoj od beogradskih kafana pretresamo dogodovštine do kasno u noć.

Zadnjeg dana po solidnom pljusku rutinski odrađujemo put do Zagreba, zaustavljamo se nakon naplatnih kućica, grlimo se, zahvaljujemo si na društvu i čestitamo na još jednoj sretno završenoj avanturi.

Šest prijatelja, pet zemalja, četiri tisuće kilometara, nebrojeni osmijesi i bogatstvo iskustva koje smo doživjeli nešto je što ćemo nadodati u dosadašnji mozaik naših putovanja. Intencija i razlog svake avanture, pa i ove, jest da se vratimo kao bolji i kompletniji ljudi, s manje predrasuda, više empatije i znanja. U isto vrijemo beskrajno smo zahvalni na zdravlju i podršci svojih bližnjih da svake godine imamo priliku za ultimativnu avanturu, gdje kao u djelima Karla Maya putujući na svojim čeličnim konjima, upoznajući nove ljude, njihove običaje te daleke krajeve živimo svoj dječački san, a živjeti svoj san je, znate – najveća avantura na koju se možete otisnuti. Jer, zapamtite, jedino što će od nas ostati jednom kad nas ne bude jest priča.