Galerija
Budimo se prije sedam sati. Naravno, Jozo je već otišao po doručak i pije kavu. „Ajmo orlovi, dižite se, imamo posla“, viče i diže nas iz sna. Prognoza nam danas nije naklonjena, najavljena je kiša te moramo krenuti što prije kako bismo ostali suhi. Na motoputovanjima kiša je mitsko biće koja vas konstantno progoni i straši u snovima. Na kraju pred njom često i kapituliramo, no to nam ne predstavlja problem jer je i borba s oborinama dio motoiskustva.
Do Sarandea, mjesta na samoj grčkoj granici, imamo više od 500 kilometara. Preko Budve i Ulcinja ubrzo stižemo na albansku granicu, gdje nas carinici brzo obrađuju. Ulazimo u zemlju te se uvjeravamo da je većina toga što smo o njoj čuli istina. Infrastruktura podsjeća na afričke zemlje, cestama voze skuteri egzotičnih imena, dok su ljudi nasmijani i veseli. Kao i uvijek do sada, u siromašnim zemljama osjećamo dobrotu ljudi i bogatstvo njihova duha. To nas uvijek tjera da razmislimo o svojim vrijednostima i „problemima“.
Hitamo preko Durresa i Vlorea, sasvim solidnim cestama, do našeg odredišta Sarandea. Vozni park redom se sastoji od: tri trule Zastave, zaprežnih kola, Lamborghinija za koji se i Christiano Ronaldo mora upisati u listu čekanja te kolone ultraluksuznih Mercedesa. Da, Mercedes je ovdje moneta, statusni simbol te jedini automobil koji se priznaje. Rekli bi neki, znaju ljudi što valja. Sukladno tome, najrašireniji je mali obrt autopraonica, kojih ovdje ima doslovno stotine. Volio bih ovdje oprati auto da vidim kakvu je kvalitetu tolika konkurencija iznjedrila.
Na planinskom prijevoju, nekoliko desetaka kilometara prije odredišta „prekriva“ nas magla. Doslovno ne vidimo prst pred nosom dok se oprezno spuštamo kroz zavoje, gdje srećemo desetke pastira koji svoj posao ne shvaćaju baš najozbiljnije s obzirom na to da njihova stada bez nadzora lutaju prometnicama. Ovo je pravi pravcati slobodni ekouzgoj. Nadam se da će ubrzo osvijestiti koliko su ekonamirnice na cijeni jer ovo je zaista prava stvar.
Albanska je obala prekrasna te u nekim dijelovima uvelike podsjeća na našu. Najveća je razlika u albanskoj nerazvijenosti te su posvuda još uvijek prisutni ostaci nekadašnjeg režima. Brusimo svoje vozačke sposobnosti, izbjegavamo prepreke (čitaj ovce) te dolazimo do odredišta. Smještamo se u izvrsni smještaj do kojeg dolazimo preko zemljanog puta čija konfiguracija podsjeća na teren nakon tenkovske bitke. Albanija je jednostavno takva. Prekrasna i nelogična, šarmantna i zastrašujuća, sve u isto vrijeme. Možete se tome opirati ili jednostavno prihvatiti taj kaos, uživati i dobro se zabaviti. Izvrsno jedemo u restoranu pored hotela. Kuhinja je dominantno grčka, što ukazuje na to da je granica blizu. Konobarica, vidjevši hrvatska obilježja oko moga vrata, govori da smo prvi Hrvati u njezinu restoranu te da je naša zemlja prekrasna i da ju se uskoro nada posjetiti. Govorila istinu ili ne, ostavljamo joj dobru napojnicu te odlazimo na počinak.
Trenutak za Grčku
Danas je dan kada ulazimo u Grčku. Rano se dižemo, jedemo dosta rudimentaran doručak koji se sastoji od „egzotičnog“ albanskog parizera te njihove verzija Zdenka sira u interijeru čije uređenje podsjeća na scene iz jugoslavenskih filmova. Oko naših motora okuplja se albanski muški stručni štab te kruži oko njih, pomno ih analizira i glasno diskutira. Glavama nam šalju znakove odobravanja, zadovoljni su našim japanskih pastusima, što nagrađujemo s nekoliko tutiranja prije pokreta.
Na motorima do Grčke: 6 prijatelja na putu do Zemlje Bogova
Ubrzo preko mjesta Kakavije dolazimo na grčku granicu, gdje dobivamo brzi tečaj njihova mentaliteta dok nam carinici bez razloga pola sata pregledavaju dokumente iako su obje zemlje članice EU-a. I ovdje se okuplja omanji stručni štab, koji naposljetku dolazi do konsenzusa da nismo visoko na Interpolovoj tjeralici te nas pušta u zemlju. Put nas vodi preko planine Pindus ka nacionalnom parku Vikos .
Ovo je mjesto najdubljeg kanjona na svijetu. Vikos Gorge sa svojom duljinom od 20 km, liticama koji se uzdižu do čak 490 metara visine te širinom od 400 metara uvršten je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdublji kanjon na svijetu. Bitno je spomenuti da se najdublji dio prostire od sela Vikos do sela Monodendri i u nekim dijelovima mjeri dubinu od čak 1000 metara. U manastiru Ayia-e Paraskievi, koji se nalazi sa početku kanjona, palimo svijeću za uspješan nastavak putovanja (i uspješan prolazak kanjona). Uz taj napušteni manastir u samom mjestu postoji još nekoliko sakralnih objekata koji su u funkciji i koje se isplati posjetiti. Krećemo istraživati kanjon te kako se dižemo sve više i više, broj turista sve je manji i manji. Zadnji koje smo sreli su bili Talijani koji su dosta znatiželjno gledali kako se u motoopremi penjemo do manje pristupačnih dijelova.
Poput prstenove družine prolazimo kroz kamena vrata te dolazimo do spektakularnog pogleda, sjedamo i uživamo u onome što vidimo. Iako je GoPro sa svojim širokokutnim objektivom napravio fenomenalne fotografije, slike ne mogu jednostavno dočarati grandioznost onoga što vidimo. Desetak minuta sjedimo u tišini dok svaki u glavi vrti neki svoj film pod utjecajem tog čuda prirode. Ako čovjek ovdje ne osjeti kako je ustvari malen i beznačajan, onda ima ozbiljnu dijagnozu. Kako je konfiguracija izuzetno pogodna za jeku, a mi smo ipak u srcu Balkana koji nam dozvoljava malo slobodnije ponašanje, iz petnih žila izvikujemo: Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta, skandiramo Luka, Luka Modrić i slične stvari koje čovjeka vesele.
Nadamo se da se nitko od naših prijatelja Talijana koji se nisu kvalificirali na Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije stropoštao od tuge u bezdan. Teško se odvajamo od prekrasnog Vikosa, no moramo nastaviti prema planu. Na putu prema Ioanninai stajemo pored prekrasnih kamenih mostova sela Zagori. Ta sela sa svojim mostovima okružena su prelijepom prirodom, karakterističnom arhitekturom te romantičnim pejsažima koja asociraju na neka davna antička vremena.
Istražujući ih, osjećamo kako bogovi kruže iznad naših glava i odlučuju o našoj sudbini. Nešto kasnije uvjerit ćemo se da grčki bog vjetra Eol ima poseban plan za nas. Odlazimo iz grčke Dalmatinske zagore te dolazimo do svog večerašnjeg smještaja. Ioannina (Jonija) sa svojih 112.000 ljudi najveći je grad i regionalno središte istoimene regije. Istražujemo stari grad, otomansku džamiju Fethiye, koja sadrži posmrtne ostatke Ali Pashe, velikog albansko otomanskog vladara, te razgledavamo suvenire u prodavaonici antikviteta. Ovdje se i najdulje zadržavamo jer su nam sadržaj prodavaonice i njegov vlasnik zanimljivi. Vlasnik, gospodin od šezdesetak godina, jednostavno uživa u našem interesu za njegovim poslom, koji je, saznajemo, njegova dugogodišnja ljubav i strast. Čini se da sam dućan nije izvor velikih materijalnih prihoda, ali iz tog čovjeka isijavaju zadovoljstvo, skromnost i ljubav.
Kupujemo nekoliko stvari te mu zahvaljujemo na društvu i informacijama koje je podijelio s nama. Još neko vrijeme komentiramo taj zanimljivi susret te u sebi „spremamo“ inspiraciju koju smo dobili od ovog entuzijasta. Ovakvi ljudi i mjesta glavni su razlog zbog kojih putujemo. Večer je, sjedamo u grad na pivo, iz kafića svira dobar rock, dok mi pretresamo dojmove pod prigušenim svjetlima tog mjesta. Život je lijep.
Nastavlja se...
