Galerija
Onaj tko usred zime naniže 41 dan veslanja u kajaku i prijeđe 1070 kilometara da bi obišao 32 svjetionika, mora biti pravi lik! No Marko Kovač, kako mu i nadimak kaže, to uistinu jest – Lik koji je nezaustavljivo ganjao morske milje dok je većini ljudi bilo previše hladno da iziđu iz kuće.
U borbu s valovima od metar i pol, burom i jugom krenuo je sam, bez obzira na činjenicu da bi samo jedno prevrtanje moglo kobno završiti. Ekspediciju Otočna Odiseja 2019. koja je trajala 57 dana bilježio je dronom i tipkovnicom, a to je po putu objavljivao na svojoj stranici na Facebooku.
Pritom je uspio skupiti 1326 filmića i 3387 slika koje idu u cilju ekspedicije – promovirati hrvatske svjetionike, ali morsko kajakarenje. Nakon što je sretno stigao do cilja, obrijao bradu i brkove koji su dobro narasli na putovanju, uhvatili smo ga da nam ispriča nešto više o svojem pothvatu.
Reci nam ponešto o sebi; otkud si, koliko imaš godina, što si studirao, čime se baviš?
Rođen sam u Zagrebu za Dan Republike (29. 11. 1986.), pa sam vjerojatno tada odlučio uživati u životu od prvog dana života. Odrastao sam u novozagrebačkom kvartu Dugave, koji i dalje smatram najboljim kvartom u Zagrebu za odrastanje.
Magistar sam fizičke geografije s geoekologijom, tako da su mi specijalizacija reljef, mikroklima, hidrografija i kartografija. Iako radim kao vodič u pustolovnom turizmu, svakodnevno koristim svoja znanja i vještine koje sam stekao tijekom obrazovanja na PMF-u Zagreb. Studij sam završio u veljači 2012. godine. Imam 32 godine te 6 godina staža kao vodič u pustolovnom turizmu.
Zašto ti je nadimak Lik?
Tijekom studiranja geografije, prijatelji (kolege) i ja smo osnovali Udrugu Društvo geografa Lik (DG Lik), čiji je cilj bio otkrivati planinarske i ruralne krajeve Hrvatske. Pošto sam bio u osnivačima i jedini predsjednik Udruge zadržao sam si taj nadimak koji me podsjeća na ekipu s fakulteta s kojima sam počeo istraživati prirodnu baštinu Hrvatske. Uz spomenuto, prijatelji i znanci često su mi znali reći „koji si ti Lik, da te nema trebalo bi te izmisliti“.
Prije 6-7 godina Facebook mi je bez razloga i obavijesti obrisao 60 albuma s privatnog profila pa sam napravio svoju stranicu na Faceu koju sam nazvao Marko Kovač – Putnik (Lik), pa je s vremenom to postao moj nadimak po kojem sam jedinstven u svijetu, pošto je Marko Kovač dosta često ime i prezime.
Kako si se počeo baviti pustolovnim turizmom?
Pustolovnim turizmom počeo sam se baviti u proljeće 2013. godine, nakon što sam završio obuku za vodiča u pustolovnom turizmu. Od zime 2007. godine istraživao sam Hrvatsku najviše kroz planinarenje s kolegama studentima kroz prije spomenuto Društvo geografa Lik. Turistički sam pratitelj postao još u studentskim danima, odnosno u proljeće 2008. godine.
Tijekom studija vodio sam ekipu na izlete, školarcima sam bio pratitelj, pa sam se profilirao u vodiča, što sam kasnije nakon studija počeo raditi svakodnevno u svrhu posla, odnosno stalnog zaposlenja. Mogu reći da mi je hobi postao posao, ali najviše guštam kada ne moram raditi, pa odlazim u prirodu iz gušta u svrhu istraživanja novih, meni neotkrivenih krajeva.
Koja je najluđa avantura u koju si se upustio?
Teško je izdvojiti najluđu avanturu, ali mogao bih izdvojiti ljetno planinarenje po Biokovu, kada sam mislio spavati u prirodi pa sam tijekom noći dobio dojam da mi se vepar mota oko mene u potrazi za hranom koju sam kuhao za večeru.
Iako sam pokušavao potjerati vepra koji se skrivao između stijena, odlučio sam promjeniti lokaciju noćenja pa sam otišao dalje po grebenu Biokova gdje sam našao mjesto na jednoj ne baš pristupačnoj stijeni koju sam smatrao izoliranom za životinje, ali baš kada sam trebao zaspati, oko ponoći sam čuo zvuk neke životinje, pa sam umislio da bi mogao biti vuk.
Sve je to rezultiralo mojim prvim i jedinim pozivom GSS-u s kojim sam u razgovoru zaključio da je najbolje da se spustim s planine obzirom da sam imao čeonu lampu, dovoljno vode i hrane, a umoran fizički nisam bio pa sam u 4 h ujutro sišao s planine gdje sam u naselju Bast odspavao u miru.
Tako da bih rekao da je samostalno planinarenje po mraku u nepoznatoj planini moja najluđa avantura. Možda opasnija ili luđa avantura je samostalno veslanje po teškim uvijetima na moru uz jak vjetar zimi, kada bi prevrtanje i neuspješno samospašavanje moglo biti kobno zbog hladnog mora i sigurnog pothlađivanja tijela dok bi me služba spavašanja na moru došla spasiti ako bi ih uspio u toj neprilici pozvati i reći gdje sam točno.
Postoji li putovanje ili izlet koji ti je bilo potpuno razočaranje?
Rijetko kada neki izlet bude potpuno razočaranje, ali takva iskustva najčešće se ne mogu sjetiti jer pamtim samo lijepe uspomene. Češće su ljudi ti koji mogu napraviti loše uspomene, ali to je relativno jer svatko ima svoj gušt i svoja pravila koja se ne poklapaju uvijek s mojima i slično.
Koliko je zahtjevno voditi ljude? Ima li nezgoda? Koji je najbolji, a koji najgori dio rada s ljudima?
Voditi ljude nije jednostavno jer treba imati veliko strpljenje i razumjevanje. Kada sam na poslu i vodim većinom strance koji plate izlet onda imam nekakvo dodatno strpljenje obzirom da mi je ipak posao njima napraviti izlet što ljepšom uspomenom.
Nezgode se rijetko događaju jer ih ja pokušavam preventivno spriječiti. Ako u grupi imam nekoga tko treba pomoć na nekim mjestima, pomognem jer ako ljudi u mojoj grupi koju vodim imaju problem onda grupa ima problem. Ako grupa ima problem imam ga i ja. Što je manje problema to su ljudi sretniji, a ako su ljudi sretni, sretan sam i ja.
Najgore je među ljudima kada su negativni, odnosno kada šire frustraciju, strah i paniku među ljude u grupi. Ne volim da mi ljudi ne vjeruju odnosno kada su nepouzdani prema meni, kao vodiču koji ne želi nikoga dovesti u problematičnu situaciju. Najljepše je kada su ljudi opušteni i kažu mi što žele, a prihvaćaju sve moje odgovore s razumjevanjem.
Ja volim guštati i nije mi problem ispunjavati tuđe želje dok god je moguće iste ispuniti, ali kada netko to nerazumije i ponaša se bahato, nepovjerljivo i nerazumljivo to onda ne volim i jedva čekam da taj izlet završi kako tu osobu ili ljude više nikada ne vidim jer nemam želje vrijeme provoditi s takvim ljudima.
Kada si prvi put i zašto - sjeo u kajak?
Prvi put sam sjeo u kajak s prijateljom Šimom Sušićem, poznatijim kao prvim hrvatskim Masterchefom u ljeto 2011. godine. Iznajmili smo kajak za dvije osobe i odveslali krug oko Koločepa. Iznajmili smo kajak na pola dana jer smo tako mogli napraviti krug oko otoka i istražiti obalu istoga unutar pola dana.
Inače smo planinareći (pješačenjem) istraživali otoke svako ljeto ali ovaj put smo odlučili probati kajakom. Zaljubili smo se u kajak pa smo u ljeto 2012. godine odveslali zajedno do svih, tada 47, naseljenih otoka u Hrvatskoj.
Koja je ideja iza Otočne Odiseje – Kamena svjetla, kako si je planirao?
Nostalgija za avanturom iz ljeta 2012. godine je bila glavni poticaj za planiranje ekspedicije veslanja kajakom do svih svjetionika u Hrvatskoj. Iako neki svjetionici nonstop imaju posadu, pa su otoci teoretski naseljeni, ali službeno nisu jer su tamo ljudi na poslu, što službeno nije mjesto stanovanja.
Zato sam u jesen 2015. godine došao do ideje kako bi mogao jednu zimu odveslati do svih svjetionika. Postojeći svjetionici su izgrađeni za vrijemeaustro-ugarske vladavine pa sam odlučio odveslati do svih svjetionika izgrađenih u 19. stoljeću.
Dvije zime sam odgađao projekt jer nisam bio siguran jesam li spreman za uspješnu realizaciju, ali sam napokon pred kraj siječnja odlučio sjesti u kajak i krenuti, pa vidjeti kako će ići. Zbog polaska na kraju siječnja bio sam svjestan da vjerojatno neću biti u mogućnosti odveslati do svih 57 svjetionika do početka travnja, kada sam se morao vratiti u Split zbog poslovnih obaveza za agenciju čiji sam stalni zaposlenik.
Moja glavna poruka ovim projektom je promocija morskog kajakarenja, odnosno da je profesionalni kajak izuzetno sposobno plovilo ukoliko je kajakaš educiran i zna svoje mogućnosti. Želim napraviti promjenu u Pravilniku o brodicama i jahtama, prema kojem se kajakom ne smije ići 500 metara dalje od obale.
U svrhu ovog projekta dobio sam dopuštenje od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, da smijem veslati kajakom 500 m dalje od obale. Uz spomenuto, svojim projektom želim ukazati na važnost svjetionika kao kulturne baštine koju treba očuvati u izvornom obliku, uz neke razumne promjene ali da se ne mjenja izvorni izgled.
Zbog modernizacije svjetionika, svjetioničari su sve manje potrebni, pa ih je sva manje i manje. Smatram da su svjetioničari duša svjetionika i da ih treba zadržati, pa makar kao domara i čuvara lanterne bilo da su svjetonici u korištenju Plovput ili su pod koncesijom nekog privatnog poduzeća.
Kojom rutom si išao? Koliko je trajala ekspedicija, koliko si kilometara prešao, a koliko si trebao veslati svaki dan?
Krenuo sam od Splita, unutrašnjim morskim kanalima između kopna i prvog reda otoka. Kada sam prošao Dubrovnik i došao na najjužniju kopnenu točku Hrvatske (Prevlaka) sam krenuo veslati natrag prema sjeveru vanjskim otocima. Nakon što sam došao da Dugog otoka sam krenuo preko Zadra i unutarašnjim morskim kanalima prema Splitu. Mogao sam nastaviti dalje za Kvarner i Istru ali ne bih imao dovoljno vremena da se vratim u Split na vrijeme, odnosno na posao. Zato sam odlučio svjetionike u Istri i Kvarneru oveslati sljedeće zime, odnosno u siječnju 2020. godine.
Ukratko, ruta je bila sljedeća: Split-Omiš-Pučišća-Povlja-Makarska-Živogošće-Sućuraj-Lovište(Pelješac)-Pločica-Prigradica(Korčula)-Račišće-Viganj-Orebić-Žuljana-Olipa-Slano-Daksa-Dubrovnik-Cavtat-Molunat-Prevlaka-Molunat-Cavtat-Dubrovnik-Grebeni-Sv. Andrija-Mljet-Glavat-Lastovo-Sušac-Vis-Hvar-Brač-Šolta-Drvenik Veli-Murvica-Rogoznica-Žirje-Blitvenica-Kornati-Dugi otok-Veli rat-Sestrunj-Rivanjske sestrice-Vir-Zadar-Sukošan-Babac-Tkon (Pašman)-Vrgada-Murter-Tribunj-Jadrija-Zlarin-Primošten-Rogoznica-Murvica-Čiovo-Split.
Ekspedicija je trajala 57 dana, od kojih sam 41 dan veslao u kajaku. Ostalih 16 dana sam mirovao najviše zbog toga što je vrijeme bilo neprikladno za područje gdje sam trebao veslati taj dan. Dnevno sam veslao u prosjeku 26 km, što je oko 5 sati veslanja, iako je bilo dana kada sam odveslao manje od 10 km do dana više od 40 km.
Rekordni dan je bio Sušac-Vis odnosno 50 km veslanja taj dan, odnosno 9 sati veslanja bez pauza. Obišao sam 32 od ukupno 57 svjetionika, što je više od pola. Odveslao sam 1070 kilometara, a preostalo mi je otprilike 700 km, što ću realizirati u sljedećih godinu dana, odnosno sljedeću zimu.
Da li te netko pratio na putovanju?
Sam sam veslao, ali sam imao VHF radio stanicu i satelitski uređaj koji je svakih 5 min postavljao GPS lokaciju koja je bila dostupna online. Preko toga su me pratili ljudi na društvenim mrežama, a najčešće su to bili cura, prijatelji i obitelj. Na nekoliko lokacija su mi došli prijatelji ili cura, ovisno da li je bio radni dan ili vikend, odnosno kakvi su moji planovi i potrebe opskrbe bile.
Što si jeo tijekom ekspedicije?
Jeo sam sve što se nudilo, tako da kada god bi me netko ponudio hranom ja je odbio ne bih. Uvijek sam imao sa sobom gotova jela koja je potrebno podgrijati (grah, gulaš u konzervi...) ili dehidrirana jela koja je potrebno prokuhati u vodi.
Uz spomenuto sam ima suhomesnatih proizvoda, sira, čokolade, med, paštete itd. Nije mi falilo hrane i pića nikada, ali kada god bi bio u civilizaciji ili ugošćen bih prihvatio što se nudilo.
Koji su ti trenuci pričinjavali najveći gušt na putovanju?
Otkrivanje lokacija kojima sam prvi put veslao, te vrijeme koje sam proveo na svjetionicima sa svjetioničarima. Uz spomenuto mi je bilo izuzetno drago gostoljubivost dragih ljudi koje nisam nikada prije upoznao a prema meni su se ponašali kao prema dragom prijatelji ili višegodišnjem članu obitelji.
Jesi li prethodno trenirao da dođeš u formu?
Zanimljivo je da skoro 3 mjeseca nisam sjeo u kajak prije prvog dana veslanja. Mentalno sam se pripremao jer inače provedem preko 100 dana godišnje veslajući po minimalno 4 sata dnevno pa smatram da sam konstantno u formi za veslanje, a iz iskustva znam da se tijekom ekspedicije dovodim u formu iz dana u dan.
Pošto nisam imao nikakav pritisak, niti sam se natjecao smatram da nisam morao nešto posebno trenirati. Slušao sam tijelo, odnosno veslao sam u skladu sa svojim mogućnostima koje su često varirale psihičkim raspoloženjem što je često vezano za vremenske uvijete na moru za određeni dan.
Koji su ti planovi za dalje? Imaš li već neke ideje razrađene?
Prvi plan je uspješno odraditi turističku sezonu koja za mene traje do studenog 2019. Nakon sezone prvi plan je odveslati do preostalih svjetionika, nakon čega planiram napraviti knjigu o svjetionicima i mojoj ekspediciji veslanja kajakom do istih.
Uz kajakarenje po moru volim veslati po rijekama, ali moja prva ljubav je planinarenje tako da imam nekakvih ideja i miniprojekata vezano za planine Lijepe Naše tako da ćemo viditi. Ideja i planova ima previše, a vremena nikada dosta, tako da trebam postepeno rješavati i vidjeti koliko ću toga uspiti realizirati na željeni način.
Što bi za tebe bila avantura iz snova?
Napraviti put oko svijeta na pustolovni način, kombinirajući više vrsta aktivnog odmora, ali također povremeno koristiti neku vrstu motornog vozila jer bi uzelo previše vremena proći sve kontinente na zemaljskoj kugli. Spomenuta avantura će ostati san, ali san koji bi htio ostvariti je imati sretnu obitelj (žena i djeca, koje još nemam) uz povremene avanture poput ovih nekoliko koje sam imao u proteklih 10 godina života.
Putovanja
Borba u hotelskoj sobi: Anteina avantura u Vijetnamu i susret s ogromnim letećim žoharom
