Ako ste ikada išli na turu "Dvorci Bavarske", koju prodaju mnoge turističke agencije u Hrvatskoj, onda ste zasigurno posjetili Dachau, drugi po veličini grad u saveznoj pokrajini Bavarska u Njemačkoj.
Dachau je jedan od onih gradova za koji mislite da vam, osim dvorca i povijesnog središta, nema što za ponuditi. Par hotela, nekoliko restorana i blizina Münchena njegove su glavne karakteristike. No to zapravo nije tako. Ovo je jedan od onih gradova koji je "sudjelovao" u najvećem zločinu u povijesti čovječanstva. Dachau je grad koji je bio dom nacističkom koncentracijskom logoru.
Uz dvorac koji se nalazi u središtu grada, Dachau je poznatiji po tome što je to grad u kojem se smjestio prvi nacistički koncentracijski logor. Tek nekoliko tjedana nakon što je Hitler došao na vlast, točnije 22. ožujka 1933. godine, otvoren je prvi nacistički koncentracijski logor. Svoje mjesto pronašao je u napuštenoj tvornici streljiva. Ovaj logor prvenstveno je bio zamišljen kao mjesto na kojem će se Hitler obračunavati sa svojim političkim neistomišljenicima, ali povijest je pokazala da je s rastom Hitlerove mržnje i opsesije, Dachau postao strašni dom Romima, Židovima, kriminalcima, homoseksualcima i ostalima koji nisu bili u skladu s neshvatljivom nacističkom ideologijom.
Model za ostale nacističke logore
Jedan od najozloglašenijih nacističkih vojnika, Heinrich Himmler, nakon otvaranja logora u jednom intervju poručio da je kod Dachaua otvoren "prvi koncentracijski logor za političke zatvorenike" koji će služiti da se uvede mir u Njemačku. I sve do 1935. ovdje su se zatvarali oni koji bi iskazali svoje protivljenje nacističkom režimu. Nüremberškim zakonom iz 1935. institucionalizirana je rasna diskriminacija, a samim time stvoreni su i zakonski uvjeti da se u logor smjeste i drugi.
Početkom 1937., koristeći zatvorenike kao radnu snagu, počelo je proširivanje logora koji je prvotno trebao primiti do 6 tisuća ljudi. Iako je to bio maksimum, samo tijekom 1938. u logor je zatvoreno 11 tisuća ljudi, a kroz godine taj se broj povećavao te je u jednom trenutku u logoru bilo više od 40 tisuća zatvorenika. Kada su Amerikanci 1945. oslobodili logor, u njemu su pronašli 32 tisuće osoba, oko 1600 po jednoj baraci, koje su bile dizajnirane za smještaj 250 osoba.
Zatvorenici su služili kao radna snaga, prvenstveno u tvornici oružja, ali i za proširivanje logora. Sam logor nacistima je služio kao mjesto za trening na kojem su doslovno prali mozak svim pripadnicima SS-a, ali i kao model za ostale logore koje su planirali izgraditi. Logor se prvotno prostirao na površini 300 puta 600 metara, da bi se kasnije samo barake za zatvorenike proširile na 5 hektara. Glavni ulaz čuvala su teška željezna vrata na kojima je stajao natpis "Arbeit macht frei", odnosno "Rad oslobađa".
Svi zatvorenici u logor su dolazili kroz ista vrata i u prvo u istu prostoriju. U tzv. Schaubraumu zatvorenici su predavali svoju odjeću i stvari te bili zapisani, a nakon toga, potpuno goli odlazili su u prostoriju u kojoj su im obrijali glave, tuširali ih i dezinficirali. Neovisno o dobu godine, uvijek se koristila hladna voda, a nakon tuširanja dobivali su zatvorsku odjeću s posebnim oznakama, ovisno o tome koji su tip zatvorenika bili.
Oko logora nacisti su dali izgraditi plastenike i vrtove u kojima su zatvorenici, u svim vremenskim uvjetima, skrbili o usjevima. Svjedočanstva preživjelih zatvorenika govore da su češće bili gladni nego siti. Mnogo je načina na koji su nacisti kažnjavali zatvorenike, a izglađivanje je bilo jedno od njih. Kako bi poslužili kao primjer drugima, mnogi su kažnjeni vješanjem za ruke sa stabla ili stupova. Tako su znali visjeti po nekoliko dana ili dok ne bi umrli.
Velika koncentracija zatvorenika dovela je do naglog porasta broja smrti. Što zbog nehumanih uvjeta, što zbog kažnjavanja, što zbog bolesti koje su se širile logorom. Kako je broj umrlih naglo rastao, izgrađene su komore za spaljivanje u kojima su zatvorenici svakodnevno morali spaljivati tijela. Njihov pepeo odlagao se u jamu koja se nalazila nedaleko od spalionice. Odmah do spalionice bile su i plinske komore, u koje su se zatvorenici zatvarali kako bi ih se ugušilo plinom.
Mjesto koje se ne smije zaobići
Prema logorskim dokumentima procjenjuje se da je u Dachau umrlo i bilo pogubljeno 41.500 zatvorenika. Logor je bio u funkciji punih 12 godina dok su nacisti bili na vlasti. Od 1933. do 1945., kada ovdje dolazi Saveznička vojska i oslobađa ga. Danas je to mjesto posebne pažnje i mira, u kojem se odaje počast svima koji su prošli kroz njega. Godišnje ga obiđe oko 800 tisuća posjetitelja, a svi oni mogu na živopisnim fotografijama svjedočiti o tome kako je izgledao život u logoru. Danas su ostale stajati samo dvije barake u kojima su boravili zatvorenici, zgrada u kojima su bile smještene prostorije za prijem i SS-ove prostorije te spalionica. U logoru je postavljena stalna izložba koja govori o životu u kampu, ali i zločinima koji su se ovdje dogodili. Izloženi su predmeti koje su zatvoreni koristili svakog dana, kao što su zdjelice, ručno rađeni šah, brijači pribor, knjige.
Sam prostor logora odiše tugom i žalosti, a žica koja i danas stoji kao zaštitna ograda kampa dodatno povećava taj dojam. To nas ne treba sprečavati u posjećivanju ovakvih mjesta i odavanja počasti žrtvama koje su nepravedno mučene i ubijane. Koncentracijski logor u Dachau mjesto je na kojem ćete se zamisliti i šutjeti, prolazeći kroz one iste prostorije kroz koje su prije nekoliko desetljeća prolazili njegovi zatvorenici.
