Kolja, što si završio, i kako si otišao preko granice?
Završio sam studij u SAD-u, ali sam desetak godina radio po marketinškim agencijama u Zagrebu. Zbog krize sam ostao bez posla, pa sam aplicirao na sve žive poslove po svijetu i jednog dana dobio ponudu od male branding agencije iz Saudijske Arabije. Mislio sam da se neko šali sa mnom, jer je ponuda došla samo na račun viđenog životopisa i mojih radova, bez ikakvog drugog kontakta. Nakon inicijalnih mailova bio sam još uvjereniji da me netko zeza jer nisam mogao naći web stranicu ni hotela u kojem me namjeravaju smjestiti prvih par tjedana, niti turističke agencije koja mi je sredila avio kartu. Do dva dana prije puta sam mislio da će mi uzeti barem jedan bubreg, a onda sam stupio u kontakt s likom koji je prije radio za tu firmu.
Kakvi su bili prvi utisci?
Očajni, hotel nije imao prozore, bio sam bez dnevnog svjetla, pa sam se na svoju ruku brzo preselio u hotel koji je imao jedan mali prozor u spavaćoj sobi. Saudijska Arabija je jako zatvorena zemlja i nema nikakve zabave, pa je bilo dosadno, pogotovo vikendima. Ljudima koji žive u compoundima je lakše jer su okruženi drugim strancima s istim problemima, ali ja sam bio u lokalnom hotelu i teško je bilo upoznati ljude - osim shopping mallova, ljudi ovdje apsolutno nigdje ne izlaze. Khobar izgleda ko da je jučer završio rat, a rata nisu imali, sve uništeno, neuredno, šporko.
Kakvi su danas?
Pa danas je malo drugačije, jer sam se nakon osam mjeseci u Saudijskoj Arabiji odlučio preseliti u Bahrain, što je značilo da svaki dan do posla imam 55 km vožnje. Bahrain je puno otvorenija zemlja, i ovdje je zovu Saudijski Las Vegas - dozvoljeno je konzumirati alkohol, postoje barovi, kina, klubovi… Nakon selidbe sam se preporodio, doveo curu, ona si je odmah našla posao i život je ponovo bio odličan. Jedini problem je bilo svakodnevno putovanje. Nije problem u 35 minuta vožnje, nego u granici. Ujutro bi čekanje na granici trajalo 10-20 minuta, ali na povratku se otegne i do 4 sata (to je na onaj vikend kad Saudijci dobiju plaću). Uskoro sam i to promijenio i našao posao u Bahrainu - i opet se preporodio! Ostavio sam dobar posao u Saudijskoj za loš u Bahrainu, ali sam bar imao više vremena za sebe.
Što radiš, koliko, koliko te plaćaju?
U međuvremenu sam loš posao u Bahrainu promijenio za bolji posao u Bahrainu, ali za malo manje para. Sad radim za Ogilvy, jednu od većih globalnih marketinških firmi i jako sam zadovoljan. Plaće su ovdje puno veće nego kod nas, ali razlika je i što su ovdje i troškovi života veći nego doma.
Na što ode lova?
Eeee, ode lova, jako brzo ode… Pa recimo da rentanje stana kosta 10.000 kn. Je, ima i jeftinije, ali kad usporedim sličan stan u Zagrebu, koji sam rentao za 400 eura, takav je ovdje bar 1000 eura. Ovdje ne postoji suvisli javni prijevoz, pa tako rentamo i auto, što nas dođe 640 eura mjesečno, i to je dobar deal koji smo dobili preko nekih prijatelja.
Koje su stvari totalno drugačije, na koje se teško naviknuti?
Ma čovjek se na sve navikne, ali možda najviše problema imam s nedostatkom tolerancije I obazrivosti. Recimo, vozači se ponašaju kao da su sami na cesti, žmigavci kao da ne postoje na njihovim autima, rijetko kad sam vidio ženu da vozi, a da uz to ne priča na telefon, makar svi imaju super luksuzne aute koji imaju bluetooth, ali ne, to je kao neki statusni simbol pričati na telefon i voziti. Stalno se guraju, prave te budalom što čekaš u redu, ma evo već sad sam se iznervirao... Ali dobro, to je sitnica.
Recimo, smeta mi što je Bahrain otok veličine dva Brača a nema poštenu plažu. Da, postoje luksuzni hoteli koji imaju svoje super plaže, ali oni jednodnevni ulaz naplaćuju 750 kn. To što lokalci zovu plaža je jednostavno komad kopna što graniči s morem, bez da itko to ikad čisti, bez da postoji ikakav sadržaj… Smeta mi i što nemaš gdje pošteno prošetati po gradu, nemaju oni tu kulturu šetanja kao mi po rivi. Fali i događaja, nema baš puno koncerata, pa evo sutra idemo na koncert Joss Stone. Naime, ne znam ni za jednu njenu pjesmu, ali zaželjeli smo se koncerata pa koristimo svaku priliku. Inače, kad se zaželimo malo civiliziranih vozača, šetnje i dobrih plaža - odemo na vikend u Dubai.
Što jedu i piju Arapi?
A u globalu jedu meso s rižom, piju kolu i puše shishu (nargilu). Nije neka inovativna kuhinja, po meni jako dosadna. Što se ribe tiče, preprže je, ili stave na grill dok ne postane hrskava ko čips. Ali sreća je što ima puno internacionalnih restorana, pa se da dobro jesti. Libanonski restorani rade dobar grill, a ima dosta azijskih sa sušijem… Kako u Bahrainu ima 50% stranaca, tako i u dućanima ima puno raznolikih namirnica i da se složiti nešto interesantno. Ali fali i malo domaće spize. Fali pašticada, riba lipo napravljena na maslinovom ulju, fali pršut…
Što se sluša, gdje izlazi?
Slušaju se uglavnom Arapske cajke, ono, arapska Rozga trešti iz svakog auta! Lokalci uglavnom izlaze u shisha kafiće gdje piju kolu, gledaju nogomet i puše shishu, dok stranci (a i neki lokalci) izlaze po barovima i klubovima. Postoji Irish pub, svaki hotel ima neki upscale bar, dosta ima klubova u koje mogu ući samo članovi, pa je tamo cuga jeftinija ali se plaća godišnja članarina oko 3000 kn. Osim bara, ti klubovi imaju i igrališta, bazene, teretane. Postoje i disco klubovi, neki su poznati jer se u njima skupljaju Filipinske “dame” koje “servisiraju” klijente za 2000 kn (informacija iz druge ruke).
Misliš li se vraćati, zašto?
Ne mislim se vraćati, barem ne uskoro. Što ne znači da ne mislim otići iz Bahraina, ali trenutna situacija u Hrvatskoj nije baš privlačna. Je, lijepo je doći doma na odmor, ali svoju koru kruha ću zarađivati vani još neko vrijeme.
Što bi savjetovao našim čitateljima?
Pa vaši čitatelji su avanturisti i ne treba im neki savjet, kao, mrdnite se sa svog kauča. Pa savjetovao bih da, ako im se već otvori neka prilika za bilo što, neka je dočekaju open minded, i da je uhvate “za jaja”, jer takve prilike ne dolaze često. Možda moje Saudijsko iskustvo nije baš super, ali je bolje nego splitska rutina, i sretan sam što mogu upoznati različite kulture i ljude sa svih krajeva svijeta. Tek kad to probaš, shvatiš da imaš više zajedničkog s Indijcem koji voli Foo Fighters i kriket, nego s nekim susjedom kojemu svi Indijci unaprijed smrde, makar nikad nije upoznao nijednog.
Reci još neku anegdotu za kraj, i sretno s čišćenjem pijeska s balkona!
Još dok sam radio u Saudijskoj (a živio u Bahrainu) jedno jutro voizm na posao i dođem do granice. Proći bahrainsku je lako, ali na saudijskoj strani postoje tri kontrole od kojih je jedna gdje parkiraš i izađeš iz auta dok ti oni skroz ne pregledaju auto. I tog jutra ja kao i obično otvorim portapak, kad unutra dvije kartonske kutije piva (24 boce u svakoj) na koje sam zaboravio, jer kad sam ih sinoć kupio, nisam išao direktno doma. Kad je carinik to video, nije mu bilo jasno što ja s tim mislim, jer se nisam ni trudio sakriti. Naravno, odmah su me priveli i ispitivali sljedeća tri sata. Govorili su mi da će me možda deportirati, a možda i strpati u zatvor, da je velika količina alkohola u igri i da imam sreće da nisam Filipinac ili Indijac, jer bih tada dobio - bičevanje.
Zvao sam svog šefa (jer mi je on “sponzor”, na njegovoj sam vizi) i tada ga prvi put vidio u Thobi (arapskoj odjeći). On me uspio nekako spasiti zatvora, i pustili su me, ali bez pasoša, i rekli da će me zvati na suđenje. A u Arabiji bilo koji proces traje. Sljedeća tri dana sam proveo u hotelu pokušavajući doći do nekih ljudi koji bi to mogli srediti malo brže, i tad mi je pomogla jedna kanadska prijateljica iz Bahraina. Ona je dugo radila u Saudijskoj Arabiji na visokoj poziciji, pa je zvala neke svoje prijatelje koji su poništili tužbu, i sljedeći dan su me pustili da se vratim u Bahrain. Od tada sam imao paranoje da će mi netko slučajno ili namjerno podmetnuti pivo u auto, a onda bi to bio drugi prekršaj, i tad ne bi bilo popusta. Sad je sve to smiješno, ali tada je bilo puno prolivenih suza oko toga što sam tako glupo upao u problem.
E da, i taj pjesak s Balkona… Ne nisam htio replicirati Bačvice na balkonu, ali neki dan je bila najveća pješčana oluja u zadnjih 40 godina, i nevjerojatno je kako se taj pijesak uvuče baš svugdje. Mi živimo na 34. katu nebodera, a balkon nam je bio prekriven pijeskom, doslovno da se nijedna pločica ne vidi, i makar je sve bilo zatvoreno, prašine u stanu je bilo kao da nitko tu ne živi godinu dana. I sada zamislite, bilo gdje da idete, po gradu, ceste, dućani, sve prašnjavo, pa ne možeš to još danima očistiti. I tako jedno 4-5 puta godišnje, katkad velika oluja, katkad malo manja, pa onda svi nosimo one doktorske maske. Ali, eto, sve su to sitnice, i život ide dalje…
Sretno Kolja, Hvala što si nam otkrio neke detalje koje nismo znali!
Hvala i tebi...
