Nataša, čega vas je u početku bilo strah?
U mojim ranim dvadesetima ničega me nije bilo strah. Bilo mi je jedino teško ostaviti roditelje i prijatelje, ali ipak sam znala da nisam toliko daleko da se ne mogu vratiti doma makar na vikend. Imala sam sumnje treba li se vratiti doma ili otići u neku drugu zemlju na neko vrijeme, ali nakon brojnih putovanja - London je ipak najbolji grad.
Što vas je najviše dojmilo?
Najviše me dojmilo, i još uvijek me impresionira, količina mjesta za izaći i pogledati - nema čega nema u Londonu... Naravno da nemam vremena baš sve obilaziti, ali bitna je mogućnost izbora, ono što fali Hrvatskoj.
Što vas je iznenadilo u Londonu?
Najviše me iznenadilo koliko se tu radi, i da se sve vrti oko posla i karijere. Ali navikneš se na to vrlo brzo i sve ti postane normalno. Iznenadilo me i to koliko sam morala biti uporna da nađem sve poslove koje sam radila. Ponekad su mi ljudi govorili da nema šanse da dobijem posao koji sam ja htjela - ali moja upornost se uvijek ispatila.
Što vam je najviše nedostajalo, što vas je oduševilo?
Najviše su mi nedostajali - i još uvijek nedostaju moji roditelji. Za njih sam uvijek bila vezana i pošto sam jedino dijete, oni su uvijek bili uz mene. Ali kad se jednom odseliš - You are completely on your own. I definitivno mislim da zbog toga više cijenim obiteljske odnose, i koliko u stvari znači imati obitelj u blizini. Jedna od stvari koje su me oduševile je ta da je odavde super jednostavno putovati bilo kuda po svijetu. Mogu se naći super jeftini letovi. Čim sam doselila ovdje - odmah sam putovala u Australiju, na Bali, Afriku... i ostatak Europe.
Što ste radili u početku?
Kad sam došla radila sam kao nanny - ali pošto sam rekla da sam završila za odgojitelja - plaćali su me jako dobro. No, radila sam i po 14 sati na dan. Izdržala sam nekoliko mjeseci i odlučila raditi s djecom samo popodne. U to vrijeme radila sam za super obitelj i živjela s dečkom. Nakon toga sam odlučila raditi za englesku modnu marku Ted Baker - gdje sam jednostavno ušla u ogroman butik u centru grada i rekla da tražim posao. Dobila sam intervju odmah, a posao za samo sat vremena! Nakon 3 mjeseca promovirali su me za menadžera i prebacili me u njihovu najbolju lokaciju Covent Garden, gdje sam radila treninge za manje timove iz kompanije i imala odličnu plaću. U to doba sam putovala što više sam mogla. Nakon nekoliko godina bila sam iscrpljena - radila sam po 60 sati na tjedan.
Odlučila sam da trebam malo više vremena za sebe – počela sam studirati na Montessoriju, i raditi na nekom mirnijem mjestu - u art galeriji, sve dok nisam završila studij. Jedan dan sam bila sama u galeriji, kad je na vrata došla glavna menadžerica tvrtke Ted Baker s kojom sam radila prije nekoliko godina, i ponudila mi posao za Švedsku marku Acne Studios.
Nakon nekoliko sati sam pristala. Objasnila mi je prirodu posla i način na koji se tamo radi. Acne Studios store je smješten u prekrasnom centralnom dijelu Londona - Mayfair. Mi uglavnom oblačimo poznate osobe i osobe s malo dubljim džepom – ugovaramo sastanke s njima i pripremamo i odabiremo najbolje komade odjeće za njihovo pojavljivanje na eventima, ili samo privatno. S plaćom sam zadovoljna - ali ipak je u Londonu teško uštedjeti - stanarina je nenormalno skupa, a i život - sve je jako dostupno, ali sve i košta. Možda se tako ne čini kad dođeš tu samo na godišnji, ali kad živiš – skup je i točka! No, ja se ne žalim – samo sam objektivna. I ja i dečko radimo puno i nemamo previše slobodnog vremena, ali očito London ima još uvijek dovoljno šarma da nas zadrži.
Kakav je život nakon radnog dana?
Živimo u stanu u centru Londona - Warren street. Nađemo vremena za izlaske, posjete kazalištu i šetnje u parkovima, igranje tenisa, filmove i planiranje budućnosti. S prijateljima volim izaći u Soho - neki dobar jazz klub, ili jednostavno muzej ili afternoon tea. Dečko i ja oboje kuhamo svaki dan - volim imati ručak sa sobom dok sam na poslu, i tek tu i tamo odemo na neku večericu. Izbor restorana je iz snova, ali ja sam ipak pobornik domaće kuhinje, zahvaljujući mojoj mami.
Hoćete li nazad?
Za sad nisam razmišljala o povratku u Hrvatsku, ali nikad ne reci nikad... Kad dođu djeca, a nadam se uskoro - htjela bih imati kuću na moru da mogu s njima tamo ostati preko ljeta. Ali možda ni London nije zauvijek. Dok god živiš vani oči su ti otvorene za sve moguće opcije i lokacije za budućnost. Mislim da me nakon života u Londonu nije ničega strah - od mijenjanja posla do preseljenja na neki drugi kontinent... Dok imamo dobre volje, pozitivne energije i zdravlja - sve je moguće. Ne bih mijenjala apsolutno ništa, upoznala sam sjajne ljude, vidjela predivna mjesta, podijelila sve to sa svojom obitelji i prijateljima, volim svoj posao, susjedstvo... A kad mi pofale moji doma - odem na skype, ili jednostavno bukiram kartu za Hrvatsku!
Koja je vaša poruka našim čitateljima?
Putujte, uživajte, nemojte strahovati iseliti i probati živjeti vani. Nema straha - to je iskustvo koje će vas obogatiti za cijeli život. Upoznavanje različitih kultura i ljudi sa svih krajeva svijeta, pružit će vam beskonačne mogućnosti za uspjeh. Upornost, snalažljivost i hard work su ključ uspjeha ovdje - sve je moguće. Dakle, samo se usudite, i svijet je vaš, baš kao što je London sad – moj! Uživajte...
