Napuštam jugoistočnu Aziju, s puno lijepih sjećanja, uspomena i „ratnih rana“. Na vidiku su mi samo Nepal i Indija. Dobar par za završetak, ili još bolje, novi početak. Ostalo mi je još devedesetak dana putovanja, čisti rock'n'roll.

Pozdravljam se sa svojom ljubavi JI Azije, Bangkokom, i letim prema Nepalu. Nemam pojma kaj da očekujem. Namjerno se nisam informirao za ovu državu, htio sam da bude šok. Znam one osnove kao vjerojatno i svaki Hrvat. Glavni grad je Kathmandu, država graniči s Indijom, Himalaje su tu... Više manje - to. Dodatne informacije su pohvatane iz knjige Roberta Pauletića, Nepal u 77 priča. Ali ipak, to je bilo viđenje gospodina Pauletića, svaki putnik doživljava svoj put na SVOJ način.



Znam da ljudi opisuju slijetanje u Kathmandu kao jedno od najljepših u svijetu (baš zbog planina) – ali moj peh je da sjedim u sredini aviona, i pogled mi je nikakav. Zapravo, ima šanse da ih vidim, ali je uspavana glava Indijca zablokirala moj pogled. Bah. Koji intro...
Nakon „impresivnog“ slijetanja, prolazim kroz carinu. Opet totalno nespreman – kroz JI Aziju je sve teklo glatko, bez stajanja – ovdje mali problemi. Nemam dosta dolara da platim vizu, ostalo mi je nešto Bahta iz Tajlanda, al' carinik ne reagira. Ali, imam karticu - trebam samo bankomat. Pitam carinika gdje mogu dignuti lovu, on veli da ovaj tu s moje desne strane ne šljaka – ali, ima navodno jedan ispred aerodroma gdje mogu dignut lovu. I frajer nastavi proceduru s drugim imigrantima. Pretpostavljam da mi je ovo „hint“ da odem ispred aerodroma i podignem lovu. Ipak, postoji jedan problem. U SVIM aerodromima do sad, a prošao sam ih stvarno puno - nije dopušten ulazak u zemlju bez vize i putovnice, čak i ispred aerodroma. Morate proći carinu i kontrolu torbe. U Nepalu ovog nema – šetam casually van pokraj zaštitara i policije... Nitko ništa ne pita, nikog ništa nije briga. I evo me, ilegalno ulazim u državu bez vize. Upravo sad činim ogroman prekršaj – a nikog nije briga. Koji će mi vrag viza... Ali dobro, ipak, da si ne kompliciram stvari po putu, uredno dižem pare i plaćam. Kontrole torbe opće nema, dobro je prošlo švercanje 30 kila trave iz Tajlanda. SCORE!



Lovim trošan taksi, marke Suzuki, made in 1970. Cilj – guesthouse gdje se nalazim s dvojicom putnika iz Hrvatske. Više ne putujem sam, dobivam ekipu! Igor iz Vodica i Toni iz Makarske, obojica moji vršnjaci, ljubitelji putovanja i ovisnici o adrenalinu. Nakon malih problema traženja guesthousa (odveden sam u krivi), konačno se nalazim s dečkima. Toni je već treći dan u Kathmanduu, a Igor drugi. Nastavljamo istraživanje grada kao da smo zajedno putovali u prošlom životu. Sve teče lagano i po planu.

Pokušavam uspoređivati Nepal s ostatkom prođene Azije, al' jednostavno to nije moguće. Možda mu je najbliža Kambodža, ali i to je teško, razlike su preogromne. Prvo – ljudi. Nepalci su miks svega – Azije, Indije, Pakistana, Burme, Butana... Ima ljudi iz svih okolnih zemalja i teško je odrediti crte lica pravog Nepalca. Drugo – kultura. Totalno neusporediva, bliža je Indiji nego bilo čemu do sad prođenom. Krave na cesti, hramovi, boje, mirisi... Treće – hrana. Teška, spajsi hrana na koju ću se teško naviknuti. Uf, da mi je već sad jedan Pad Thai. No nije da plačem, ovo je super. Novi kulturni šok, vraća mi se onaj osjećaj koji sam imao prvih par dana u Kini nakon napuštanja Zagreba i Hrvatske. Toliko sam se naviknuo na život u JI Aziji da mi je ovo šokov šok.

Najzanimljivije od svega su tržnice. A Kathamndu je doslovce – jedna ogromna tržnica. Temperatura je počela padati, lagano je već za duge rukave. Zalazak je sunca i trošne zgrade ispred vas su ofarbane žarkim bojama sunca i cigle... Iznad vas vise zastavice s molitvama koje se vijore na hladnom vjetru koji puše s Himalaja. Pogled ne dižete jer vas sunce ubojito udara u oči. Spuštate pogled i ispred vas je život Nepala. Intenzivni mirisi začina i parfema, kašmir, pashmine, jeftina fejk roba, miris hašiša koji uvijek dolazi iz smijera rikši.... Prenapadni dosadni prodavači vuku vas za rukav i podvaljuju raznu robu. Hello dear sir! I have the best goods in town, only 50 rupee! Please sir, no business today, closing time, we discount for you!



Ljubazno odbijate, još se ljubaznije pozdravljate i nastavljate dalje. Nalazite se u moru ljudi koji užurbano prolaze ulicama sudarajući se s vama rame u rame. Često se gubite i dočekavate svoje frendove svakih 50 metara. Mame vas mirisi čajeva koji se kuhaju na ulicama, sočni pareni momo koji prži nepce, miris mirisnih ritualnih štapića koje hinduisti i budisti pale... Čuju se zvona i molitve iz svakog kuta. Stupite korak dalje svojom maštom. I to je dio čari Nepala...
Od hrane – najbolje od svega je MoMo. Tibetanski dumpling, nešto tipa onih kineskih, makar se Tibetanci zgražaju nad tim svrstavanjem. Ne vole baš Kineze, mislim da ste upućeni u to. MoMo su recimo „ravioli“ koji su punjeni mljevenim mesom bizona i začinima, ili nekim povrćem. Jedu se pareni ili prženi, preliveni maslom ili curryem. Porcija od desetak komada vas pljačka za 3 kune. To je plus u Nepalu – sve je jeftino – jako. Osim piva.

Pošto je krava sveta životinja, ona se ne jede – ali imaju alternativu. Buff, buffalo il'tiga bizon. Gotovo identično meso, lako se nađe na roštilju na malim ražnjićima. Jako ukusno i jeftino – možda opet malo prespajsi, ali to sam ja. Moram se još naviknuti. Kathmandu je poznat i po svojim trgovima. Durbar square u Kathmanduu je jedan od najpopularnijih i najvećih. Impresivne građevine – povijest veli da je ovakav tip hrama prvi nastao u Nepalu, a ostale pagode diljem Azije su jednostavno imitacije stila arhitekture. Bla, bla, bla - zgrade.
K vragu i zgrade, idemo na ljude – koji su opet nešto posebno. Osmijeh - prisutan i u Nepalu, pogotovo kod najsiromašnijih. Nova stvar koja me oduševila i jednostavno zbacila s nogu – Nepalci se prema vama odnose s neopisivim poštovanjem. Često koriste „sir“ ispred vašeg imena i odaju vam posebnu pažnju prilikom serviranja hrane ili jednostavno razgovora.



Popeli smo se i na hram majmuna s kojeg puca pogled na cijeli Kathmandu. Po putu mi je pročitan dlan i oktrivena budućnost, vidjeli smo smrt i oživljavanje majmuna koji su doslovce - bande. Da, imaju vođe i rade razna sranja diljem Indije i Nepala. Organzirani kriminal! Majmunska mafija.

Čeka nas još puno toga. A najteži dio već za par dana. Putujemo u Pokharu i nakon toga trek po Himalajama od 12 dana! Kondicije nemamo, ali imamo jače oružje. Entuzijazam!

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju