U prvom ste dijelu ove fotoreportaže saznali da se prvoga dana tečaja poznati domaći pivofil Ribafish obreo među 22 ljubitelja piva iz cijele Britanije sa Škotskom, i glatko prošao kroz prvi dan tečaja, kušajući dvadesetak piva iz nešto manje stilova, ocjenjujući pritom kako koji ide s određenom hranom. Nakon čiste sreće, otišao sam prošetati po Londonu, i opet se zaljubio u melting pot, multietičnost, vesele ljude i ležanje na travi uz stotine turista i lokalaca pijuckajući omiljeni Murphy's.
Vratio sam se dosta rano u hotel, navinuo budilicu na 4.00 jer posao se mora odraditi, i u 9.00 stajao spreman na vratima The White Horsea, oran za sljedećih dvadeset stilova i tko zna kakvu hranu. Predavač je izvadio hrpu teglica i počeo predavanje o vrstama slada, hmelja i kvasaca. Šteta, vjerojatno neće biti degustacija do podneva, ah ti konzervativci...
Kao što sam i pretpostavio, trebalo je pričekati punoljetnost dana kako bi se počelo piti, a do tada sam saznao da voda određuje stil i okus piva, kao i da je potrebno četiri pinte vode da bi se proizvela pinta piva. Pivo je, naime, u prosjeku 94% - voda, čija tvrdoća ovisi o sulfatima, bikarbonatima, magneziju i kalciju, dovoljno za znati da je skuhati svoje pivo – ne baš lagan posao, normalno, ako želite stvarno dobar proizvod. Za stotinu litara piva alkoholnog volumena od 5% treba oko 15 kilograma ječmenog slada, kao i nevjerojatno malih 70 grama (da, grama) hmelja! Poput origana na pizzi, pobogu! Kakav napitak od hmelja, zbogom predrasude!
Isto tako, saznali smo da Britanci u pubovima naručuju lagano pivo u 45% slučajeva, 27% s laganom aromom,, 36% karakterno i svega 20% jako aromatično pivo. A Amerikanci imaju 1925 pivovara! Kod predavanja o kuhanju sam već počeo sanjati prvo pivo dana, i ozbiljno crtati rosne cvjetove hmelja po priručniku, a onda je konačno krenulo! Dakle, pivo se prvo pogleda, pa pomiriše (zatvorite otvor i lagano zavrtite, pa onda naglo udahnete), popije, ocijeni okus, tekstura i aftertaste. I tako par puta. Neki su odlijevali, ali Mister Croatia – odlučno ne!
Redale su se poznate i totalno nove ljepotice, vrhunski ohlađene. Iako sam očekivao neslane krekere, u pauzama smo jeli kockice kruha, ječam, i pijuckali običnu vodu, ipak je ovo testiranje, a ne piknik. Iako bi loš domaći flips tako dobro sjeo, ufff... Pale Ale, American IPA, Brown Ale, Old Ale i ostala „alead“ povisila su mi letvicu kvalitetnih piva, i naučila me puno toga o tim pivima gornjeg vrenja. Za one koji ne znaju, najosnovnija podjela piva je na one gornjeg vrenja (ALE) i donjeg vrenja (Lager), nakon toga sve ide u desecima smjerova. Pa smo pili pivo s tim nevjerojatnim cascade hmeljom, koji ima miris i aromu borovih iglica, čista crnogorica, ono kad stružete smolu s auta kad se vratite s godišnjeg. Božanstveno!
Pijemo klasični Heineken, jako popularan u Britaniji kao i Stella Artois i francuski Kronenbourg, tu je i Tsingtao, pa pričam kako sam pio s radnicima ispred tvornice u toj kineskoj luci... Pivo me je malo zelo, pa sam se ohrabrio i razbacivao se usporedbama da pivo od višnje ne ide s čokoladom i da mi je u ustima meč Mavrović – Lewis. To je naišlo na odobravanje, sljedeća dosjetka s golom Nike Kranjčara na Wembleyu nije, a totalni sam fijasko doživio kad sam rekao da je jedno pivo slankasto poput vođenja ljubavi u plićaku u japankama. Ali i rekao „japanese shoes“ umjesto flip-flops. Uglavnom, bilo jejako zabavno! Redali su se svakojaki stilovi i kombinirali s hranom, Barely Wine, Bitter, Dunkel, Kriek, Lambic, Pilsner (tu sam briljirao), Porter (oprostite, koja je definicija Portera? A to vam je jači stout), trappist, Tripel, te na kralju razlika između belgijskog i njemačkog pšenislava. Boli glava. Ali preneseno...
Seminar završava testom s 80 pitanja, pokušavam prepisivati s Nokije, kao ne znam dobro engleski, ali ne prolazi, vadim djeliće legića iz pivskog mozaika, i sklapam u neki veliki pivski kamion, koji će me sretnog dalje voziti po svijetu.
Vadim domaću medicu i zapijam špriceraste Engleze, spuštamo se dolje i plaćamo svaki svoje pivo, smijem se s Andyjem, Benom, Stewartom i ekipom sa seminara i uživam što imam ovakav posao/hobi/smisao života. Objašnjavam im zašto trebaju probati Žuju i Tomislav, kako se lako pripiti na Ultri i da ne nasjedaju na šupačke cijene pohlepnih ljudi, pozivam na svoj otok i sretan odlazim kući. Bogatiji za dvadesetak novih stilova, spajanja piva s hranom, okusa, aroma, Londona i ljudi. Sljedeći korak je tečaj u Belgiji, do tada, ako ikad imate ikakvih upita i nesuglasica u vezi piva – punkufer.hr, odnosno njegov glavni urednik – stoje vam na raspolaganju! Piviliiii!
