Lager je pivo donjeg vrenja, ale gornjeg, IPA je jače zahmeljeno pivo, tamno pivo ide bolje s mesom divljači... A sirevi, što ću sa sirevima, pa mi imamo samo Gaudu i Podravec, a oni barem sto vrsta, mama... Grabio sam ne pretjerano dugim koracima prema pubu The White Horse u južnom dijelu Chelseaja, bogatog, urednog i prekrasnog kvarta Londona, iako me srce više vuče prema Peckhamu i Arsenalu, ali što sad. Za pola sata treba početi predavanje / škola /radionica o sparivanju piva s hranom, a ja nisam siguran da sam dovoljno kompetentan da budem u društvu ostalih polaznika, i tko su oni uopće.

Ma, nema predaje, ne znam apsolutno sve o pivu, dapače, divim se tim ljudima i gutam njihove savjete i zapažanja, ali ja ga stvarno obožavam, uživam, komentiram i težim najboljem, skuhao sam svoje i družim se s ljudima koji svaki slobodni trenutak koriste da bi se bavili tim napitkom na bazi ječmenog slada. I ulazim hrabro i dostojanstveno braniti boje Hrvatske, punkufer.hr-a, i svoje osobno Ribafishovsko, iako je to nadimak. Ispričavam se čistačici koju sam srušio vratima jer sam došao sat vremena prerano, pa uzbuđeno radim krugove po suncem okupanom Londonu. Kad sam se smirio, otvorio sam vrata puba i ušao među 22 polaznika tečaja na World Beer Academy. Upoznao sam se s predavačem, olakšao mu čitanje imena Domagoj (Dimadžou, Domougoudž...) riječima – možete me zvati Croatia - tako se i osjećam, sjeo u sredinu i ponosno otvorio skriptu na kojoj je pisalo moje ime.

Počeo je prvi sat i svi smo se morali predstaviti, pa je ispalo da sam u hrpi Brand managera, vlasnika pubova, i pivskih novinara iz Velike Britanije. Jedna Škotlanđanka, hladna kao kocka leda u Strathisla viskiju bila je uz mene jedini stranac, što je u početku godilo, ali kasnije i boljelo kad su se predavač i ekipa opustili i počeli s Cockneyem. No, srećom da je pivski jezik gotovo univerzalan, pa nije bilo prevelikih problema. Raspored za taj dan je izgledao ovako: kako se radi pivo, procesi prerade, sastav vode, minerali... Tu sam zastao, jer sam došao uživati u okusima, ali eto, ispostavilo se da za to treba zadovoljiti neke preduvjete, pa sam izvadio kemijsku na kojoj je pisalo Pivara Tuzla, i počeo pratiti predavanja...

Edukacija je stvarno bila na nivou, a predavač Derek Practice iskusni pivski kuhar, brewer, majstor, koji bi savršeno spremno odgovarao na sva pitanja o količini željeza u londonskoj vodi, vrstama ukomljavanja (da, trebalo je to pronaći na google prevoditelju), najjačim uzgajivačima hmelja, trendovima na tržištu... A onda je krenulo kušanje. Prvi dan je trebalo probati 18 raznih pivskih stilova, dakle nekih dvadesetak brendova i ocijeniti kako prijaju uz nekih desetak jela. Konačno je prvo pivo došlo na moj stol. Pomno sam slušao upute i prvo ga promotrio očima, dakle, prva stavke je vizualizacija. Onda se ispituje aroma i miris (nakon vrćenja u krug, dok lijevim dlanom ne date istima da izađu iz čaše. Na redu je okus, iako sam mislio da pivski connosieuri i sommelieri ne pljuckaju – pored nas su iskrsnule kible za otakanje viška. Ah ti zapadnjaci... Četvrti stupanj se odnosi na osjećaj i teksturu koja se budi u vama, dok je završni moment – aftertaste, odnosno ono što dođe nakon što progutate gutljaj piva.

Ne znamo što pijemo, predavač naredi konobaru da natoči, on donese, mi kušamo, razmatramo, pa tek onda saznamo što smo pili. Pokušavam ispasti frajer kao Dustin Hoffman na početku Maratonca, pa zapišem ime piva za kojeg mislim da se pije na papir. Ali promašujem, jer se piju uglavnom otočka piva za koja nisam pretjerano kompetentan - baziran sam na hrvatskim, češkim, njemačkim i belgijskim pivima, tako da mirno kušam i razmišljam o Fraoch Heather Aleu, Carling Pilsneru, Greene Kingu, sve dok konačno nisam ubrao Guinness u boci (baš kao i svi ostali...), što po crvenkastom odsjaju, što po besmislenom okusu koji nikad neće biti poput točenog. Slijede trenuci kad dominiram tečajem jer se kušaju Budweiser Budwar, Hoegaarden i Duvel, a onda nam dolaze i prva jela. Stapanje okusa različitih britanskih sireva, meksičkih tortilja i njemačkih salama s raznim stilovima piva sa svih strana svijeta, Kine, Meksika, Nizozemske, cijelog Ujedinjenog Kraljevstva... Sve do pobjednika dana, Fuller's ESB, mirisnog, voćno-cvijetnog nektara koji se u mojim ustima punu minutu borio za prevlast sa zrelim Cheddarom. Ale protiv sira, sir ili ale, uglavnom, predivna dugotrajna okusna bitka nakon koje su sva čula zadovoljena. Kao Kličko protiv Klička kojeg je ulovio u nevjeri - uspio sam nasmijati Engleze, zakon!

Opustih se, počeo sam davati savjete za sutrašnji meni, pričati o brendovima Zagrebačke pivovare koja me i poslala na tečaj, nazdravljati i tražiti još Fuller'sa, a onda nas je predavač ispratio riječima da se pripremimo za sutrašnji test, nakon predavanja. Damn, valjda neće biti teško! Naručio sam dvije IPA-e u prizemlju The White Horsea, stavio ruksak na leđa i krenuo bazati Londonom. Učit ću kad dođem u hotel, pomislih i krenem u suncem okupanu večer, sretan poput pivske mušice koja je netom maturirala. Sutra je dan B, odnosno Beer day...


 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju