U travnju se dogodila prva baš ono „uzbudljiva“ stvar za komercijalnu hrvatsku pivsku scenu ove godine – prvo su se pojavile glasine kako se u Istri, u Bujama, otvara mini pivovara – jako tiho u startu, do informacija se dolazilo teško, samo od lokalaca - limitirana distribucija po Istri, samo boce, svijetlo i crveno, isključivo po kafićima, refermentacija u boci… Obećavalo je nešto novo, nešto divlje! Preko svojih bujskih veza i vezica sam napokon došao do prvih primjeraka, „prošvercanih“ direktno od tamo. 24 kune komad?! Bila je prva reakcija… Ali trud se vidio – već su se tad trudili oko imidža. „Reciklirane“ fliptop boce, s fino dizajniranom etiketom, posebno dizajnirane čaše za svako, posebna šema za točenje. Jesu li se potrudili oko piva toliko? Hmm…
San Servolo
Ovako, biti ću maksimalno iskren. Za prezentaciju, na svim razinama, svaka čast. Na papiru može izgledati super, fancy, „inovativno“ – ali prva, ta njihova famozna „refermentacija u boci“ nimalo ne pomaže samom pivu. Ni crvenom ni svijetlom. Jednostavno nisu tipovi piva gdje to, u najvećem broju slučajeva, radi! Nakrcana je tona kvasca, apsolutno nepotrebno, koji čak može i odmoći samom okusu. Nažalost – i bez nužno nekakvih predrasudnih asocijacija, išli su talijanskim načinom – maksimalno ulaganje u prezentaciju, dizajn boce, logotipa, etikete, ključne riječi i razni gimmickovi koje prosječna osoba neće nužno razumjeti ali koje će izgledati privlačno, stručno, inovativnije (ta refermentacija, „posebne čaše“, „posebno točenje“) a koje u praksi znače jako, jako malo. I da, također inherentnom osobinom toga načina – nerealno nabijenom cijenom. Činjenica je da su njihova piva trenutno među najboljim pivima u bocama (ne gledajući ona koja su samo točena) u Hrvatskoj. I to je plus. Činjenica je da je jako nezahvalno otvarati pivovaru u Hrvatskoj – radi propisa i trošarina koji idu na ruku isključivo te tri najveće pivovare i koče razvoj malog i srednjeg pivarstva u Hrvatskoj (što je, nažalost, svjesno, namjerno napravljeno). Ako moraju raditi to što rade kao strategiju prevazilaženja tih zamki koje su postavljene malim pivarima, da se isplati uloženo, onda odlično i sretno im. Naročito ako imaju u planu izbaciti i nešto hrabrije na tržište kad se financije srede. Pitanje je je li i šire hrvatsko tržište, kojem se godinama ispirao mozak promicanjem nekvalitete, gdje je normalno, neznanja radi, kraj vrhunskih vina poslužiti i pivski ekvivalent Ribara (znate na kakva piva mislim), spreman na bolje. Samo neka ne vrijeđaju sve nas kolektivno glupostima kao ona s Rujanfesta da im je recept iz 1516, neka te „početničke greške“ isprave i sve će biti dobro!
Je li to radi ulaska u EU i nekakvih većih mogućnosti koje se možda otvaraju, ne znam, ali nedugo zatim, krajem ljeta, svjedočili smo otvaranju i druge dvije pivovare u Hrvatskoj - tako dugo ništa i onda tri u razmaku od nekoliko mjeseci, odlično!
Istrijani očito vole početi polako a bome i skrovito kad je riječ o pivu. Za pivovare u Naturist kampu Valalta i onu u Francuzu u Pazinu koja radi samo kad se bukira fešta tamo ne zna ni previše lokalaca… Tako da zapravo to da se vijest o otvaranju još jedne pivovare, zvane Pivski Dvor, tamo negdje na ljeto, mogla se dugo naći samo na nekakvom ruskom expat forumu o Hrvatskoj, i nije bila toliko iznenađenje. I da, vlasnik je izgleda Rus (što opet, u Istri i nije toliko iznenađenje). Da stvari budu kompliciranije – sjedište firme je u Višnjanu, proizvodnja u industrijskoj zoni Galižane (u prostoru iznajmljenom od pekare talijanskog imena), a isprva jedini outlet – Pivski Dvor – u Rovinjskom Selu. Pivovara je, da se još iskomplicira sve – na slovačkoj, Blonderovoj tehnologiji. Blonder, koji je svoja postrojenja razasuo širem svijeta, mahom istočnoj Europi, nije nužno baš svima asocijacija na odlično pivo. Nisam ga još probao (mrk pogled prema određenim kolegama koji su ga imali u Zagrebu), tako da ću se strpiti s iznošenjem mišljenja o njemu. Pivo je „živo“ – hit/fad u Rusiji – nefiltrirano i nepasterizirano. U startu je bilo svijetlo, lagano svijetlo, crveno i crno, ali čini se da lagano nije trenutno u opticaju. Navodno je dobilo distribuciju kroz Mercatore u Puli i Rijeci, pa se nadam da ću tako uskoro i doći do njega. Lijepo je svakako vidjeti da se netko od manjih tako pokušava probiti.
Treća, zadnja, zapravo u suštini i nije „nova“ pivovara – u Križevcima se, u nekadašnjoj Pivnici, a danas Restoranu Tomislav, pivo proizvodilo neko vrijeme još od 1996, ali godinama i godinama je to sve bilo neiskorišteno, sve dok tamo u kolovozu-rujnu nisu opet krenuli s proizvodnjom. Trenutno imaju samo sasvim solidan svijetli lager, svakako znatno bolji od „industrijskih“ (koje se i dalje prečesto dalo vidjeti na stolovima posjetitelja) i koji dosta dobro ide uz njihovu pizzu, čija je cijena (za kvalitetu) svakako osvježenje nakon zagrebačkih (a da ne govorimo o pljački u dalmatinskim pizzerijama… ali to je sasvim druga priča). Pivo se, čini se, počelo točiti i van samog brewpuba, a planiraju i druge vrste – u čemu im svakako želim sreću.
Povratak Križevačkog piva
Kad sam već spomenuo Dalmaciju, red je i dotaknuti se njene sramote. Od početka ovog desetljeća, na području CIJELE Dalmacije ne postoji NITI JEDNA funkcionalna pivovara. Da, Dalmatinci, uz vino, vole i pivo, da, troši ga se u enormnim količinama ljeti… Je li to, uz, opet, stravična ograničenja i nerealne zahtjeve/potraživanja koja država traži od malih pivara, a u korist velikih, još i odraz sustavno uništavane industrije i ekonomije u cijeloj regiji koji se dešava zadnjih dvadesetak godina? Neznanja, uvjetovanim sustavnim uništavanjem pivske kulture u Hrvatskoj, a naročito u Dalmaciji gdje je vinski „pritisak“ možda i najžešći (sjećam se jedne emisije na radiju gdje je nekakav dušebrižnik/lobist/kreten pjenio kako je sramotno da Dalmatinci uopće piju pivo jer to je zemlja vina…)? Nekakve glupo stereotipne lijenosti? Svega pomalo? Ne znam. Znam samo, da je otprilike tamo negdje oko „ubojstva“ Jadranske pivovare „nestao“ i Imo Pilsner iz Donjeg Prološca, čiji je Imota Pils bio jedan od par najboljih svijetlih piva u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, ali koji očito nije mogao zaživiti u okružju gdje je tuđe automatski bolje, gdje je lokalno automatski loše i gdje su se iz jala izmišljali negativni „epiteti“ pivu koje je zaslužilo samo pohvale.
Ipak, nešto se, izgleda pokrenulo – i time se vraćamo na prošlu godinu. Poduzeće „Pivovara Majić“ je u sinjskoj Gospodarskoj zoni Kukuzovac u ožujku 2013 kupilo nekretninu sa svrhom izgradnje mini pivovare. Daljnjih glasova i glasina još nema, ali tko zna – na stranicama GZ-a piše da je „objekat u izgradnji“ i čini se da bliže obnovi barem kakvog-takvog komercijalnog pivarstva u Dalmaciji nismo odavno bili. Možda nas već ove godine iznenadi neko novo pivo na tržištu! Registrirana je i nekakva „Dalmatinska Pivovara“ sa sjedištem u Sinju, postojao je i (jako nedovršen) site – http://www.dalmatinska-pivovara.com/ – koji vjerojatno više ne funkcionira. Za razliku od Majića, o kojem čak i ima konkretnijih vijesti, ovo je apsolutni misterij.
Hrvatsko craft pivarstvo ipak ima svijetlu budućnost, koliko god se možda to ne činilo sa strane. Najbolji pokazatelj za to je bila Prva konferencija pivara i sajam piva, koja se održala 21.9.2013 u prostorijama Magic Beer Rooma… fantastično organizirana priredba gdje su se mogla kušati piva o kakvima je Hrvatska mogla do sada samo sanjati. Eksperimenti poput India Pale Alea sa 0 IBUa i divljim kvascem, kakvih se ne bi, idejom i kvalitetom, posramile ni neke od najboljih mini pivovara iz zapadnih (i sjevernih) zemalja jasno su pokazali da u Hrvatskoj ima više iznimno talentiranih pivara i stvarno je šteta što je sustav takav da koči komercijalnije djelovanje nekih. Među pukom generalno vlada lagani prezir, nepovjerljivost što se tiče homebrewera. Vlada uvjerenje kod hrpe ljudi da je to što ljudi rade doma „u kadi“ ili tako nešto automatski loše, ili, barem, lošije. Čak da je otrovno i da im može naškoditi, što je notorna glupost u principu. Ljudi koji se bave time u ogromnom broju slučajeva jako paze na to što rade, perfekcionisti su (čak ako možda to i nisu u drugim aspektima života) i, samom činjenicom da se odmiču od kalupa koji nam se servira, u ogromnom postotku slučajeva, osim ako baš tek ne počinju, rade pivo koje je nedvojbeno bolje od gotovo svega što možete kupiti u trgovinama. Da se vratim na stvar – toga ću se dana valjda sjećati cijeli život. Ekstremna pozitiva koja je zračila od svih, čak i u velikim redovima, ogroman broj iskrenih entuzijasta na istom mjestu, izvrsna kvaliteta piva, simbioza homebrewera, malih komercijalnih pivara koji su također pohodili sajam, hrvatskih ili stranih (uključujući Matta iz genijalne slovenske pivovare Human Fish – čije pivo ne propustite probati ako ga nađete u Sloveniji) i distributera craft piva (simpatični Belgijanac Ludo, vlasnik BC Groupa, u čijem se MBR-u to i održavalo i koji je svojedobno osvijestio mnoge oko dobrog piva u svom legendarnom, nažalost danas zatvorenom Hopdevilu) poučna predavanja koja su se održavala… pa i izvrsan roštilj, sve je bilo na izvrsnom nivou. Andrej, koji je pokrenuo forum http://www.pivarstvo.info koji okuplja homebrewere (ali i, u suštini, cijelu pravu hrvatsku pivsku scenu), i ostali oko njega su se potrudili napraviti nešto što je prije par godina bilo nezamislivo. I zato kapa dolje i respect do neba. Kao jedan od administratora najboljeg svjetskog sajta za pivo – Ratebeera, već gotovo desetljeće promatram užasnu stagnaciju hrvatske pivske scene i ovakav, izrazit i brz pomak naprijed me je posebno doživio. Kapa dolje cijeloj toj ekipi. Cijela Hrvatska može biti ponosna na vas!
Homebrew konferencija
Ove su godine i određene manje pivovare počele malo više eksperimentirati. Medvedgrad je napokon izbacio svoje prvo novo pivo nakon 2005. i Gričke Vještice – Grofica Kirsch – i njim započeo svoj niz sezonskih piva. To pivo s višnjom je, iskreno, bilo razočaranje. Ni slatko ni kiselo, možda je htjelo izbjeći predrasude koje idu uz voćna piva, ali nažalost nije uspjelo oduševiti ni većinu stručnjaka ni većinu publike. Ipak, stvari su brzo krenule nabolje sa jesenjom/zimskom „tamnom verzijom“ Dva Klasa. Prvo tamno pšenično, „Dunkelweizen“, proizvedeno u Hrvatskoj. Mišljenja su podijeljena oko toga je li bolje od svijetlog Dva Klasa ili nije (meni osobno je) i svakako je korak u pravom smjeru. Priču je zaključilo Medvedgrad Božićno pivo… tamna sladna bomba, kojoj se možda moglo zamjeriti to što ga je pivovara, valjda da ne sruši „marketing point“ Gričke Vještice kao najjačeg hrvatskog piva, ostavila na tek ispod 7% iako je mogla izvući dosta više, pa je ispala nešto preslatka, ali koja je možda i najbolje pivo koje je Medvedgrad dosad izbacio – fantastična aroma, respektabilan okus. Svakako se nadam da će nastaviti u tom smjeru. Već su se probili i u trgovine s Dva Klasa i Vješticom u bocama – nadobudnost je tu i valjda će se isplatiti.
Pivovara Daruvar i njen majstor pivar Krešo pobrali su, također, simpatije scene, apsolutno zasluženo. Mada zakoni tržišta diktiraju što pivovara plasira, njegov trud i borba oko ukazivanja na apsolutno nepravedna pravila i zakone ne mogu se ne cijeniti. Kad to još dolazi iz pivovare čija je ne tako davna povijest bila jako turbulentna, to cijenimo još i više. Nefiltrirane verzije njihovih „glavnih“ piva, koje se daju sresti po festivalima su još bolje od „običnih“ njihovih, filtriranih piva, a i nedavno plasirani Original svakako je bolji od hrvatskog prosjeka. Desetka, koja je slijedila ovogodišnji nesretni trend piva od 4% i oko 10°P, svakako se, ako ništa, bolje uklopila u asortiman pivovare koje se poziva na češku tradiciju nego ostalih par sljedbenika toga trenda. U Daruvarskoj se radi, čini se, i Marinsko pivo, djelo Pufa, vlasnika Beershopa, prvog pravog hrvatskog distributera craft piva, koji je jako pomogao u zadnje vrijeme i homebrewerskoj zajednici počevši uvoziti i sirovine za pravljenje piva. Pivo možda nije na razini njegovog djela u globalu (kakvo bi moralo biti da je…), ali navodno se prijeti nekakvim IPA-ma i sličnim, pa željno iščekujemo što će iduće napraviti!
Mala pivovara Bošnjak, koja je ove godine preko našeg dragog Ribafisha napokon dobila pozornost koju je kvalitetom i prije zaslužila, nastavlja s eksperimentima… Bazger, „radler“ od bazge, je izvrsna ideja – bazga se odavno u dosta krajeva miješala s pivom, a kako mi je drago pivo, a drag i sok od bazge, jedva čekam probati to. A ne staju tu. Šteta samo što je tako teško doći do njega.
Prebacivši se na malo veće pivovare, a još razmišljajući o radlerima, čija je eksplozija ipak, srećom, nešto jenjala ove godine, doznali smo kroz vijesti da je Crni Radler održao Pivovaru Osijek živom. Premda su najavljivali više toga, u 2013. su izbacili svoj novi pils, Slavonsko Pivo. Naravno da nije neka posebna inovacija – pače, sliči na papiru prošlogodišnjem Blagdanskom Pivu, kao i nekadašnjem Essekeru, ali kažu da je dobar, svakako bolji od običnog Osječkog (nažalost, Slavonsko još nisam kušao), tako da, ajde, nekakav provizorni plus i za njih.
Carlsberg Croatia… više pluseva i više minuseva. Uspjeli su svojim nerazumnim potezima odbiti od sebe istu publiku koju su prošle godine privukli i preko koje su poboljšali distribuciju u Dalmaciji – navijače Hajduka. Ali, nije vrijeme za sagu o Hajdučkom (koje se, nota bene, pojavilo i u limenkama, pravljeno u talijanskoj podružnici Carlsberga). Pozitivna je, recimo, stvar da su napokon, nakon gotovo dvije godine „testiranja“, prvo preko Medveščakovog Ice Fevera, pa u „biranim“ lokalima, izbaciti svoje prvo tamno pivo od ko zna kada – Pan Tamni. Nažalost, jako je prazno i, po meni (i još dosta ljudi), jedno je od lošijih hrvatskih tamnih piva. Neki se kunu da je bolje točeno, ali to je u većini slučajeva placebo efekt, a ne znak boljeg/drukčijeg recepta. Možda se moglo očekivati još novih proizvoda, gledajući srpsku podružnicu Carlsberga – do sada su se podružnice „velikog trojca“ pratile, ali nisu stigli na tržište, što ne znači da i neće možda.
Karlovačka pivovara je taman krajem 2012. odlučila vratiti Crno, što je, mada i ne spada u vrh tamnih piva Hrvatske, čak ni u tako limitiranoj konkuranciji, svakako značilo korak naprijed za pivovaru i pobudila tračak nade da bi se moglo vratiti i Zimsko, koje je, tamo u 2005. prvo „nastradalo“. Ipak, ako je netko i imao minimum iluzija da bi mogli ići dalje tim putem, brzo su razbijene uvođenjem Sokola. Pivo smiješnog dizajna i marketinga, apsolutno nepotrebno tržištu kao milijunti svijetli lager, samo nijansu lakši, nijansu lošiji, i začetnik malog, i još nepotrebnijeg trenda nijansu lakših lagera u Hrvatskoj. Za dodatni smijeh i nevjericu, pojavio se i Sokol Limun, još jedno pivo čije je postojanje bilo nedokučivo svima osim valjda, marketinškim „genijalcima“ iz Karlovca. Ako slučajno uspijevaju zaraditi dosta na njemu, onda ajde, ali nekako nisam primjetio neku veliku popularnost i vjerojatno će biti još jedan u nizu njihovih promašaja s novim svijetlim lagerima (od apsolutno neshvatljivog Karlovačko Nexta do pravljenja rumunjskog Golden Bräua po licenci). Uvođenje Crnog je „glavom“ platilo Karlovačko Festivalsko pivo, sasvim solidan lager i najbolje pivo što su u tom trenutku radili, pa makar i je bilo nabavljivo samo za vrijeme Karlovačkih Dana Piva.
I, za kraj, Zagrebačka… Koliko god su krenuli nabolje u 2012, toliko su sredinom 2013. godine razočarali. Prvo je odstranjen Amber, više nego solidno pivo za to što je – ali očekivano, bio je konkurencija Staropramen Selectionu u istoj kategoriji i prošla je obljetnica za koju je kao pravljen. Ali, na šok svih, maknuto je i Pšenično pivo. Ma koliko god bilo nakaradno u suštini – običan lager, ajde, i očito nefiltriran u zadnje vrijeme, s nešto pšenice i tonom korijandra da emulira okus koji ljudi kao očekuju od pšeničnih, opet, za standarde hrvatskog tržišta bilo je sasvim OK, naročito u mjestima gdje je izbor sužen na „veliku trojku“. Još jedno neugodno iznenađenje je bilo kod Tomislava – kultno pivo, koje mnogi drže najboljim flaširanim hrvatskim pivom, je na etiketi počelo pokazivati da sadrži kukuruz. Je li to samo stavljeno na nju ove godine i bilo je i dugo prije, ili je to novi dodatak, kako bi se pojeftinila proizvodnja, ne znamo, ali je mnogima bilo razočaranje. Zagrebačka je jedina u 2013. godine imala radlersku ofenzivu. Reformulirali su, nabolje, Limun, a dodali su Gorku Naranču, koja uistinu i je gorka, što je svakako neočekivani plus među radlerima, kao i Crni Ribiz & Limetu – jednu od solidnijih izvedbi te nesretne, iz nekog razloga odjednom raširene kombinacije koju sam probao. Kako bilo, i koliko god ti radleri (usput, zanemarite ove koji tule i tupe da se radlerom može zvati samo nešto s limunom – čista floskula) bili možda među boljim radlerima na tržištu, „nadomjestili“ su dva solidna piva, a to i nije neki tradeoff. Ah da, ne zaboravimo i Carling. Očekivan dodatak asortimanu u neku ruku nakon što je MolsonCoors preuzeo sve, iako smo se nadali da će imati toliko razumijevanja da ne forsiraju još nešto takvo na tržište prezasićeno sličnim. Uklopio se u već spomenutu nisku lagera od 4% i oko 10°P, a bome i u sivilo.
Uz proizvođače bitni su naravno i distributeri/trgovine/kafići koji se bave pivom, a i tu se svašta dogodilo. Ulazak u EU je olakšao uvoz i piva. Uz legendarne Beershop i BC Group jako je ojačao i MAS Plenum iz Buja, i počeo, kao i ostali, uvoziti neka jako zanimljiva piva. Zagrebu je početak 2013. donio tužno zatvaranje Kuće Piva, jer je vlasnike život odveo na drugi kraj Hrvatske, čime je knjiga bila spala na dva slova – Magic Beer Room i Vrutak (koji i nije specijalistička trgovina za pivo). Ipak, otvorio se Svijet Piva koji je, nakon selidbe na Maksimirsku, znatno povećao u startu skroman izbor. Beertija, koja je svojedobno donekle nadomjestila zjapeću rupu nastalu zatvaranjem Hopdevila, je pomalo podbacila – izbor se smanjio i prilično je velika šansa da pivo koje hoćete nije dostupno, ali i dalje je OK za to što je. U Tolkien’su i samoborskom Scoutu, kultnim mjestima koja su nekoć bila oaze craft piva u Hrvatskoj čini se sve po starom. Još je drugih kafića nešto osnažilo izbor i sve češće viđamo fina piva na neočekivanim mjestima – plus. U Varaždinu se otvorila pivnica Medonja, s odličnim izborom naizgled, koji je možda među najboljima u državi. A Split? Bajker Andro na Matejuški, koji u prostoru veličine prosječne police s tunjevinom u prosječnom supermarketu drži bolji izbor piva nego bilo koji super i hipermarket u Dalmaciji je još poboljšao izbor – prema svojim riječima, najbolji u Hrvatskoj. Nije, ali za standarde Splita nevjerojatan i stvarno cijenjen. Mali Flek je u određenom trenutku od izrazito osrednjeg mjesta dobio odličan izbor čeških piva, koji je potom brzo nažalost i nestao. Kafić se nedavno opet preuredio, danas se zove Dva Tona i ima najbolji izbor piva od kafića u Splitu za koji znamo – sretno im i dalje!
Sigurno se otvorilo još kafića i trgovina s dobrim, odličnim craft/micro izborom za koje ne znam – ako znate, slobodno nam kažite i pokažite (pohvalite ili pokudite, ispravite i tako to).
I da, napokon smo došli do kraja… ako ste čitali do tu, svaka čast, i meni ovo izgleda naporno… ali nisam kriv! Prije 2-3 godine ne bi mogao napisati niti jednu stranicu u Wordu o svim događanjima na tom planu – i to ne iz nekakvog neznanja, dapače (oh skromnosti moja) – jednostavno se ništa nije dešavalo! Danas je to, na sreću drukčije… nadam se da ste nešto novo naučili u svakom slučaju. Kakva će biti 2014. vezano za pivo? Ukratko… u EU smo – može se štošta pozitivno i negativno reći oko toga, ali izbor piva je automatski veći nego ikad, sirovine su dostupnije nego ikad i ponuda će rasti. Kuhaju se jako, JAKO zanimljive stvari na craft sceni i vjerujem da će dosta vas biti više nego ugodno iznenađeni onim što će se odvijati.
Tekst je preuzet sa stranice Nova runda.
