Erzurum, grad od šestotinjak tisuća smjestio se na istočnom dijelu Turske, dalje od Istanbula nego što je Istanbul udaljen od Zagreba. Najčešće ćete na njega naletjeti i u njemu provesti neko vrijeme ako idete kopnenim putem prema Aziji, ako ste na studentskoj razmjeni u tom najjačem univerzitetskom centru,dok se za treću opciju pobrinula ogromna financijska injekcija koju njihova država dobiva time što je članica NATO pakta.
On im naime daje velike financije za potrebe sporta, pa Turci objeručke prihvaćaju organizaciju svih sportskih priredbi koje prvotni organizatori nisu u stanju održati. Tako se uz Mediteranske igre, svjetska i europska prvenstva, u Erzurumu održala i zimska olimpijada, pa usred grada imate kompleks najmodernijih skakaonica, a na planini iznad grada mondeno skijalište. Šteta što jaki vjetar uspješno odgađa većinu natjecanja, ali kad nema natjecanja, vrijeme je da bacite nešto u kljun. A Erzurum je poznat u svijetu kao domovina kebaba, odnosno, svi se lokalci kunu da je prvi kebab svijet ugledao upravo podno planine Palandoken (3.200 metara).
Puni očekivanja krenuli smo u testiranje i degustiranje lokalnih specijaliteta u ovom kraju kojeg su uz Turke obiležili i Armenci, a osvajali i Rusi, dok je danas pun američkih baza. Kao prvo htjeli smo početi s burekom, ali ova divna namirnica uopće nije popularna u ovim krajevima. Naposlijetku smo pronašli jedan i oduševili se mekom prhkom i masnom koricom, dok je sirno punjenje ipak bolje kod Nikolovskog u Zagrebu. Nakon bureka, red je došao i na ćevape, koje ovdje izgovaraju kao ćufte, a pišu kofte. Okus je sjajan, junetina s janjetinom, ali oblik je potpuno neočekivan – ćevapi se nabijaju na kolac, odnosno šipku/mač, tako da u sredini ostane rupa od jednog centimetra u promjeru. U porciji ih dolazi sedam, i ostaneš gladan. Sva sreća je da s naručenim jelom s roštilja ili žara, na stol dolazi hrpa salata, umaka, začina, ali i zasoljeni jogurt razrijeđen vodom – Ayran. Više smo očekivali od tog napitka, ali smo zaključili kako je idealan za pročišćavanje. Pivo u Erzurumu je skupo, 15 kuna u limenci u rijetkim prodavaonicama alkohola i posebnim marketima s dozvolom.
Konačno smo došli i na kebab, ovdje vam ga poslužuju zajedno s metalnim ražnjićem, po tri komada u porciji uz par začina i salata. Konačno smo shvatili da postoji i pravi, gusti jogurt i trenutno se zaljubili. A onda smo i probali najstariji kebab na svijetu, odnosno izgorene tvrde komade stare ovčetine, pretka nekog olinjalog muflona i u čudu gledali lokalce kako se dave u istima. Palo nam je na um hrvatsko viđenje kebaba, gljunta mesnih otpadaka boje kraljevskih hrenovki koja nije ni nalik onima u Munchenu, ali ovo je bio totalni promašaj. Nekad moderno nadmaši tradicionalno, koliko god neki cijenili baštinu i stare recepture. Erzurumski kebab je jedan od njih, zato nam je onaj istanbulski legao puno bolje. No, kušali smo šuplje ćevape...
