Većini nas se tjedan svodi na to da kapnemo u hladan stan daleko iza 15.30 kad su nam se roditelji vraćali iz firmi sedamdesetih i osamdesetih, a jelovnik nam se svodi na neku tugu i jad, brzinski podgrijane ostatke ostataka, ili sladoled uz čips dok tonemo u san uz neku seriju...
Neki se protiv odustajanja od uživanja u jelu bore prelaskom na veganski režim ishrane i života, ali mi iz punkufer.hr-a znamo da je sreća negdje u sredini. Red junk-fooda, red zdravlja, ali i red uživanja. Pa smo se uputili u talijanski restoran Il Secondo preko puta Zagrebačkog Velesajma, još jednu uspješnu gastro destinaciju obiteji Boban, koju potaknut uspješnim konceptom restorana Boban, vodi bračni par Jurković.
Većina nas smatra talijansku spizu kao lošu pizzu, bolognese i fruttidi mare, ali prava istina je miljama udaljena od toga. Talijani naime nisu samo siromašni pogrbljeni ribari, ni vremešni težaci okruženi lajavim babama u crnini, nego narod koji itekako uživa i u mesu, sirevima, divljači, priobalnim, kontinentskim i planinskim specijalitetima. Il Secondo nudi sve, od pašte i njoka, preko šarenih juha do ukusnih voćnih slastica u ugodnom i elegantnom više poslovnom ambijentu, dok uljudna i informirana konobarica ne skida osmijeh s lica.
Kako smo za glavno jelo iskombinirali sezonsku ponudu - mesinu s tri kontinenta, između juhe i plate s talijanskim narescima – odabrali smo pršut San Daniele, Felino salamu, dimljena gusja prsa, kremastu bijelu pancetu Lardo, prekrasnu Burratu, kravlji sir s tartufima, kozji sir Pecorino, i malo sušene rajčice. Prvi susret s gusjim prsima me vratio u djetinjstvo i boju Eurokrema, ali okus plemenitog špeka, panceta light je toliko flafi da bih je stavio na lice prije spavanja, a San Danielu sam odavno spjevao sagu – divotica...
Ali, nije bilo vremena za odmaranje, jer uz netom popijenu Kozlovićevu malvaziju, kao reski seksi šamar stiže Galićev couve, kao i missice Argentine, Irske i Novog Zelanda. Janjeći kotleti su prvi na listi, razmažen tradicionalnom hrvatskom kolčetinom (janje s kolca, odnosno ražnja), ne znam kako bih primio manekenske kotlete. Srećom, onaj nezamjenjiv miris i okus su tu, a i nekako je zanimljivo to jesti vilicom i nožem, ali i bez sirovog zagriza mladog luka.
E sad, Argentina ili Irska, mislim ono, krava je krava, kaj sad, ne može biti neke velike razlike... Ali kao i što je govedina iz moje juhe nešto dobro, ali drukčije, tako je i ovo drukčije ali divno! Irska razara veličinom i rastresitošću, taman na granici žilavosti koja te podsjeća da su tvoji preci preživjeli upravo zato jer su jeli meso.
A onda dolazi meso godine, argentsinski meki, slasni, svileni i rumeni entercote. I vrijeme je stalo. Skoro pa ne treba gristi, samo ga mičem po ustima kao lopticu u fliperu. Da, mesožder sam, amen. Igram se okusima, kombinacijama, jedem kao zadnja dva tjedna skupa s domijencima i onim što je ostalo Junioru nakon doručka, boja mi se vraća u obraze, jedva dišem, ali sam sretan. Bahato odbijam i pomisao na desert dok me sa sokovima pune daske gledulji i zadnji komad mesa, sve dok ne natrpah tankove do vrha...
Do kasno navečer sam se šnjofao poput zaljubljenog Lunje, prepričavao okuse i dlanovima pokazivao dimenzije, i općenito bio više nego zadovoljan. Rekoše nam da je Black Angus još korak iznad ovoga i da svakako naletimo kad na fejsu objave da ga ima, pa ako imate viška novca i volje za životom, a znate cijeniti prvoklasan obrok – Il Secondo je mjesto za vas. I nas...
