Bonaca nije klasičan riblji restoran, barem ne ovakav kakvog se sjeća starija generacija. Naime, u ponudi ima svega, tako da će se i razmažena dječurlija fino napapati, a bogami i njihovi roditelji.



Na meniju možete izabrati od jednostavnih, brzih i laganih jela po pristupačnim cijenama (brancin s blitvom za 55 kuna), preko ribe u soli, klasične plave i bijele ribe, pa sve do perverzija za dublji džep. Vlasnici, Čaranin i Zadranin, rado će došetati do vašeg stola u potpuno obiteljskoj atmosferi, i uz čašicu razgovora popričati o aktualnoj dnevnoj ponudi. Iako se time hvali svaki restoran svijeta, i u Bonaci riba friško taj dan dolazi s mora, u što smo se i uvjerili.



Interijer je ugodan, od klasične gornje prostorije do klupske u podrumu, u kojoj dominiraju zidovi s prekrasnim crtežima riba i starim pitarima koji bacaju na konobu iz raja. Najviše me se dojmilo to što nema fensijane, nego dagnje dolaze na stol u debeloj crnoj teći u kojoj su se i kuhale. Koliki tanjur, tolika porcija! Nismo naletjeli na dan sa živom svirkom, ali slutimo da bi nas pred zoru trebalo tjerati metlom...

Za predjelo smo dobili specijalitet kuće, domaću paštu sa sitnim plodovima mora što su netom svježe došli kombijem, natoćali domaćeg maslinovog ulja i čekali ono zbog čega smo došli – pohanu hobotnicu.



Urednik vašeg omiljenog portala muči muku s hobama otkako je u ljeto 1992. golim rukama vadio jednu s dna veloluškog zaljeva, ali je skoro ostao ležati na istom. Nakon borbe od gotovo pune minute, izronio sam bez zraka i dva kraka, ali i s finim trofejem.



Tako da imam respekt prema ovom božanskom jelu koje sam jeo na carpaccio, svježe bačenu na zeru maslinjaka, na salatu, ispod peke, pa čak i sušenu na Rabu... Ali nikad pohanu.



Na stol dolaze komadi veličine pilećih krilaca na posteljici od rukole, grabim, režem, žvačem. Šef mi kaže da su to krakovi (na korčulanskom "traci"), i da mrcina mora biti teža od tri kile da se može filetirati. Žvačem, borim se, uživam, osjećam se kao da sam se osvetio gospođi koja me svojom snagom skoro zauvijek ostavila na dnu mora. Pojeo sam definitivno nešto što se ne jede svaki dan i nešto što me kao polubodula – jako razveselilo.


Toliko sam se najeo da sam odbio i grdobinu i oradu, pa čak i rožatu, ali se definitivno vraćam po još. Bonaco, vidimo se uskoro!


 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju