Na Poloju, točno tamo gdje prestaje glavna, i počinje rezervna šetnjica uz našu najveću rijeku, postoji mjesto za cjelodnevnu zabavu i tradicionalno okupljanje svih zaljubljenika u riblji gulaš ili paprikaš, ili štogod im padne napamet - samo da je u kotliću riječna riba. Hm, nismo pitali organizatore, možda je bilo i brancina?
Uglavnom, ekipe su se rasporedile na pristojnu udaljenost, da ne bi bilo prepisivanja, neki su podigli suncobrane, neki uživali na suncu, izvadila se domaća rakija, a braća Bošnjak otvorila svoje bačve domaćeg svijetlog i tamnog piva.
Natjecanje je moglo početi. Kao i svake godine, bio sam član ekipe Legija, mladića s kojima već gotovo cijelo desetljeće igram curling po ledovima širom svijeta. I ovoga su me puta, kao Muju u onom vicu s psima u svemirskom brodu, poštedjeli pripreme i svega bitnog, dali mi bocu s rakijom i rekli neka šećem i uživam, jer oni ionako nisu ovdje došli pobijediti nego se družiti i zabaviti.
I tako, istraživačko novinarski šećem, njušim, probavam, ispitujem... Malo mi je čudno sve to jer sam porijeklom s Korčule, i tamošnji brudeti, lešade i popare nemaju puno toga zajedničkog s teškim i oporim okusom moćnih i snažnih, pa čak i masnih primjeraka koji izviruju iz kotlića. Sjetim se u tom trenu najboljeg fiša u životu.
Bili smo na Surduk festu u Karancu, smješteni u Piroš čardi, kad nas je vlasnica pitala što bismo za ručak. Kako osim fiša za mene ništa drugo nije bilo opcija, mlada je dama okrenula jedan broj, i za 15 minuta se u dvorištu stvorio stariji gospodin sa dva kufera i materijalom. Da, čovjek kuha po kućama.
“Hoćete manje ljuto, srednje ljuto, ili ubojito ljuto?”, pitao nas je otvarajući kufer s ribama, tjesteninom, paprikom i svime što je trebalo za ovo divno jelo, dok su naša usta i dalje glumila ladice... Sat vremena kasnije smo jeli srednje ljut fiš i cijedili se od topline kao da smo u Kambodži, a ne Karancu, kasnije popili Dravu i Dunav vina, i sretni otišli u život.
Za razliku od Baranje, i mira čardaka, život je na Fišijadi tu oko vas. Tamburaši, šušur, gumeni bomboni, kokice, rasplesani parovi, domaća rakija, ćevapi za djecu i miris osamdesetak fiševa u zraku... Proglašenje je došlo prebrzo, pobjednički fiš nisam probao, ali su se natjecatelji oko mene složili da je tip stvarno najbolji već godinama. Recept poznatog novinara Marina Kovačevića, kao ni onaj kolege mu iz Legije Tomija Pitlovića – ipak nisu ušli u prva tri kotlića dana. Što me nimalo nije smetalo da ih obrstim do zadnje štuke, pa sam ih čak, malo razigran domaćom šljivom i pivom, o blasfemije – i pomiješao. I bilo je sjajno!
Titule fiš majstora ove je godine žiri u sastavu Stjepan Balen, Ivica Primorac i Josip Buljan dodijelio Vinku Smoljancu iz Vrbja (bronca), Josipu Antoloviću iz Beravaca (srebro), dok je maksimalnih 25 bodova za prvo mjesto osvojio Josip Kitanović iz Velike Kopanice. Ovaj Superman među fiš-majstorima naglasio je kako su njegovi Kopančani rođeni uz kotlić i da su prošle godine osvojili 126 pehara u toj “disciplini”, a da je za vrhunski fiš potrebna svješa riba, paprika iz Bezdana, kompaktna juha i duga, duga priprema. Četrnaesta Fišijada u organizaciji Turističke zajednice tako je uz zmajeve, bubnjeve, fišburgere, koncerte, i iskreno veselje – savršeno najavila petnaestu, narednog srpnja...
Saznao sam da je bitno istopiti brdo luka, sos zamutiti dan prije i lagano usipati, a da riba ide unutra tek deset minuta prije služenja. A ja mislio da je to kao čobanac... Pun novih iskustava i ukusa, napuštam Brod, i nestrpljivo iščekujem novu Pečenkijadu, Švarglijadu, Rakijadu, Bronhijadu i što god se bude organiziralo u ovom divnom gradu veselih gurmana. Logorska je vatra dogorjela oko 2 ujutro (ispričavam se lokalnom DVD-u na zapaljenoj paleti, ipak sam liječeni piroman kad vidim išta jestivo – sve se dobro završilo), a u 10 ujutro je Poloj bio uredan kao da se ništa nije dogodilo, Brod se spremao za sasvim normalnu subotu, a ja sam morao dalje. Vidimo se uskoro, ovo se mora ponoviti!
