Galerija
Rustikalne konobe Brača skrivaju jela kakva se ne mogu kušati nigdje drugdje. Razlog tome su recepture koje se godinama čuvaju u obiteljima, ali i izvrsne namirnice koje se zapetljaju o ribarske mreže, rastu (ili pasu) na poljima.
Zvijezde jelovnika najčešće su skromna jela dovedena do savršenstva, u prošlosti rezervirana za posebne prigode i slavlja. Miomirisi mediteranskog bilja i soli otkrivaju se i u siru, mlijeku, kao i pečenjima, a kako nalažu stari običaji, koji su nastali dok nitko nije pričao o pokretu zero waste, valja iskoristiti sve što se može.
Procip
Sir s karamelom ime duguje starom načinu pripreme na vatri, u posudi na procjepu između drveta koji su je pridržavali i zagrijavali. Mladi ovčji sir nareže se na kriške, a u međuvremenu se u posudi zagrije šećer s malo vode. Kad se šećer rastopi, dodaje se sir, a čim omekša, spreman je za posluživanje.
Vitalac
Jedno od takvih jela zasigurno je vitalac, oda proljeću i jelima od iznutrica s kojima su u istoj rečenici jedino istinski ljubitelji mesa. Vitalac se tradicionalno priprema od janjeta ili kozlića koje nije došlo do trave. Iznutrice (pluća, srce, jetra) stavljaju se na štap, odnosno ražanj pa omotaju trbušnom maramicom i zapeku te dodatno omotaju crijevima.
Jelo se nastavi peći dok ne postanu hrskava. Taj je brački specijalitet na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, baš kao i torta koja ime duguje kamenu.
Butalac
Uskršnji blagdani na Braču teško su se mogli zamisliti bez janjetine, a osim vitalca popularan je i butalac – nadjeveni janjeći but koji slast duguje mediteranskom bilju i vinu.
Hrapoćuša
Izvorna torta s Brača nastala je u slikovitom Dolu, a izgledom podsjeća na suhozid ili pećinu u mjestu s hrapavim svodovima. Na biskvitnu podlogu stavlja se smjesa od šećera, bjelanjaka i oraha kako bi se zapekla i dobila karakterističan izgled.
Bikla
Smutica ili hmutica, u drugim dijelovima Hrvatske poznata i kao bikla, izvorni je brački koktel čiji naziv (hmutati, miješati) sugerira da se radi o mješavini vina i mlijeka, prepoznatljivoj po boji ciklame.
Bikla je zauzimala važno mjesto u ishrani na južnodalmatinskim otocima i Dalmatinskoj zagori, naročito u teškim životnim uvjetima kad je njezino krepko svojstvo bilo važno za preživljavanje.
Prema legendi, Bikla se prenijela u Zagoru s otoka Hvara i Brača, koji su bili grčke kolonije, a prema kulinarskim istraživanjima književnika i gastronoma Veljka Barbierija, biklu su pili drevni Grci koji su prije napada na Troju pili piće od vina, mlijeka i krvi.
