Galerija
Ljeto, jutarnje sunce i breskva
Dobra vibra, pjesma i ples.
Riba ili pajcek Sushi ili pura.
Mladost, ludost. To je Škrlet.
I to ne samo škrlet, koji je ponos vinarije Voštinić Klasnić, nego i filozofija vinarije u Graberju Ivaničkom koja svakim detaljem odskače od moslavačkih susjeda.
Mjesto je to na kojem se uživa u prirodi i bojama, meditira u odbljescima vina u čaši, promišlja nad etiketama i divi pogledu na trsove i stablo breskve, koje ima počasno mjesto ispred vinarije. I to bez ikakve prepotencije! Čak i da ne znate ništa o vinima, sjedeći na terasi, okruženi zijevalicama i poljskim cvijećem u vazama, slušajući glazbu i promatrajući oblake, moglo bi vas početi kopkati da doznate više o autohtonoj sorti kojoj mladi vinar Tomislav Voštinić pristupa s posebnom pažnjom.
Dar koji mu je poklonila priroda poslužio je kao nadahnuće, izazov i najveća ljubav od svih sorti koje žive na Graberskom brdu. Osim već ispričanih priča o muškatu, graševini i chardonnayju ondje se otvorilo novo poglavlje o škrletu koji progovara iz zaigranih svježih vina, kao i mjehurića te ozbiljnijih predikatnih i narančastih divota.
Mjehurići su nas i dočekali na prvom Kušanju&Slušanju, sljubljivanju vina s glazbom i hranom. Za slast na tanjurima pobrinuo se Marko Palfi, a za glazbu Solfeggio. Tomislav je otvorio vertikalu širokim osmjehom i zaključkom kako korona može donijeti nove i prekrasne stvari. Period „tišine“ mladi vinar je iskoristio za nove kreacije, koje sa svoji timom stvara s velikom strašću. Njegovi prijatelji i suradnici ga ne doživljavaju „samo“ kao vinara, nego i umjetnika koji kroz ono što čini izražava sebe.
Ne treba gubiti vrijeme na superlative, oni sami dolaze s pogledom na čak šest etiketa autohtone sorte. Voštinić, uz Trdenića, Florijanovića, Ilovčaka, Jarama, Kezela, Miklaužića i Mikšu u udruzi zaštitnika škrleta radi na povećanju vidljivosti i prepoznatljivosti sorte, kao i njegove domovine Moslavine.
Ovnek, kako ga i često zovu zbog karakterističnog izgleda koji asocira na ovna, škrlet ima veliki potencijal za ekološku proizvodnju. Među bobama koje nisu sljubljene nego imaju dovoljno mjesta na grozdu slobodno struji vjetar koji otpuše i rizik od gljivičnih oboljenja, bortritisa. Kako nam priča Tomislav, prskanje je bacanje novca – modra galica i sumpor posve su dovoljni za takvo blago.
„Zamišljam utabanu stazu kojom svi koračaju; stazu komercijalnih sorti i netaknuto prostranstvo kraj nje. Imam priliku gaziti gdje nitko nije bio, ostavljati nove tragove i ispisivati povijest. Ne natječem s drugima, nego sa sobom, iz godine – u godinu. Ponekad i sanjam što ću iduće napraviti pa se probudim i krenem…“ otkriva progresivni vinar koji je prije šest godina započeo suradnju sa studiom Size kako bi okrenuo novu stranicu i navukao novo ruho konzervativnom vizualnom identitetu obiteljske vinarije s dugačkom tradicijom. To je bio tek početak nove priče o vinariji koja je ujedno i galerija, prostoru kojem će se ispreplitati vino i umjetnička djela, eventi i radionice za sve oblike umjetnosti.
Novi identitet kroz jednostavnost i minimalizam, te poneku intervenciju, priča mnogo znatiželjnicima koji su spremni otvoriti oči i uši, ali i srce – jer mnogo je ljubavi utkano u njega. Pionir veselih etiketa u ovom kraju kroz boje i oblike pušta mladost i spontanost da teče, stavljajući u prvi plan guštanje u vinu, a ne razgovorima o vinifikaciji i brojanju trsova.
Krenuli smo s polovicom sunca na etiketi redovne berbe koja želi zadržati ljeto, optimizam i bezbrižnost u boci što dulje, da bismo ga zaokružili Unikatom u zenitu. Kako nam priča Tomislav, taj je predikat njegova pobjeda nad sustavom i pokazatelj da škrlet nije manje vrijedan od ostalih sorata. To mu je i najdraže vino koje je vinificirao jer njime ispisuje novu stranicu povijesti hrvatskog vinarstva kao prvi proizvođač predikatnog škrleta. Nastao je od grožđa kasne berbe pa je intenzivnije boje i arome, ali i dalje ima škrletovu karakterističnu svježinu. Mirisom i okusom podsjeća na sočnu breskvu, a žutom etiketom simbolizira novi život gotovo zaboravljene sorte.
Bez obzira na novitete, tradicija se ne zaboravlja, a ne blijedi niti uspomena na djeda koji je usadio Tomislavu žar prema vinima. Znanje koje mu je prenio bacilo je optičarski posao kojim se bavio u drugi plan. Iako djeda više nema, ostala su vina s etiketom u kojoj su ispisane riječi njegovim rukopisom, iste one koje je marljivo zapisivao u svoj rokovnik. Arhiv iz 2012. kupaža je škrleta i moslavačke graševine u kojoj se čuvaju okusi i mirisi grožđa iz najstarijeg nasada škrleta u regiji – iz 1936.
Tomislavova posveta djedu sačuvana je u 800 numeriranih boca koje miruju u podrumu, a u posebnim prilikama izađu na sunce, prodišu, a vjerojatno posluže i kao potvrda za nove korake po prostranstvima ideja koje još nitko nije dotaknuo.
