Galerija
Kao poznavatelj nogometa i nekad vjerni pratitelj svega što se veže za najvažniju sporednu stvar na svijetu, za pojam „filho“ sam čuo prije petnaestak godina. Naime, tada je za Dinamo već igrao Brazilac Sammir (a kasnije i reprezentativac Hrvatske), kojem je tadašnji „veliki gazda“ kluba tepao da je njegov sin, odnosno – filho. I tako je eto, riječ „filho“ ušla u narodnu predaju, a kad je prije koju godinu otvoren „Theatrium by Filho“ u strogom centru Zagreba – ta portugalska riječ ponovno se aktualizirala.
U restoran za čiju kuhinju je zadužen mladi, ali uspješni chef Filip Horvat, otišli smo u utorak navečer. Koji dan prije smo rezervirali mjesto na njihovoj web stranici. Sustav radi perfektno, a uoči termina dobijete i podsjetnik na rezervaciju, tako da, greške nema. Odmah po dolasku dočekao nas je ljubazni konobar, te smjestio za stol. Kako je restoran bio napola popunjen, mogli smo birati želimo li u „otvoreni“ dio iz kojeg puca pogled na kuhinju, ili malo uvučeni, tamni dio. Izabrali smo potonji.
Sve štima u Theatriumu
Čim sjednete vidite da su stvari ovdje posložene pic – pic. Svjetlo je diskretno, a pada točno na stolu gdje treba, meniji koje je konobar učas donio su lijepi, veliki, tiskani na bogatom i kvalitetnom papiru. Takva je i postava stola, a i čaše za vodu koje stoje su sve različite i neobičnih oblika.
I osoblje zna posao, jer konobar odmah predlaže i vina s kojima bi se mogla otvoriti večera, nudi jela koja su „signature dish“, ali i neka sezonska, poput rižota s prvim proljetnim šparogama, kojih nema na meniju. Odlučujemo da ćemo sve što naručujemo (osim deserta) i podijeliti, da obojica doživimo što više raznih okusa, pa za početak uzimamo tatarski biftek (18 eura) te tatarski od kozica (16 eura).
Tatarske dijelimo bratski, a zaključujemo jednoglasno da nam je onaj od kozica dosta bolji. Naime, tatarski biftek se poslužuje uz domaći čips, i koliko možda to rješenje bilo fora, meni je tu falio preprženi kruh na kojeg ću namazati meso, čips mi je iskreno u ovoj kombinaciji – bez veze. Dodatno, i samo meso nije bilo po mom guštu. Iako volim začinjene stvari, ovdje su mi višak začina i ljutina „ubili“ dobrim dijelom sam okus mesa. Sve u svemu, šteta.
Glavno jelo s kojim ne možete pogriješiti
Za glavno jelo smo odlučili naručiti sirloin steak (28 eura) i biftek Wellington (32 eura), inače „signature dish“ ovog restorana. Tu nismo mogli „faliti“, i jedno i drugo jelo bilo je sjajno. Meso se doslovno topi u ustima, boja je prekrasna, a nepca uživaju. Ipak, zvijezda je zasluženo Wellington, jer sirloin možete pojesti i na drugim mjestima, a specijalitet u lisnatom tijestu ne radi baš svatko. Tako da, ako se mislite što naručiti za glavno jelo, nemojte uopće razbijati glavu, jer ne naručiti Wellington, pravi je grijeh.
Za desert je odabir pao na souffle od pistacija (10 eura) i tiramisu (9 eura). Ja sam naručio ovaj potonji i prilično je fin i kremast, a osjeti se malo i viski kojeg ima u kremi. Cijelo zadovoljstvo, uz još četiri čaše vina i bocu vode, izašlo nas je malo više od 160 €. U svakom slučaju, ako tražite neko mjesto gdje ćete jesti nešto drukčije i fino, uz atmosferu idealnu za mirnu večer, s Theatriumom nećete pogriješiti.
Teatar okusa na Prokurativama: Restoran u koji Splićani idu na vrhunske steakove i pizze
