Ako ste se ikada pitali kako je točno podžanr vesterna dobio privjesak špageti, glumac Aldo Sambrella bi mogao imati odgovor na to pitanje. Kako kaže Aldo, izraz špageti-vestern osmislio je španjolski novinar Alfonso Sánchez, referirajući se na prepoznatljivo jelo talijanske kuhinje i filmove koje su snimali i producirali Talijani.
Špageti-vesterni također su poznati kao talijanski vesterni, a u Japanu se češće nazivaju makaroni-vesterni. U Italiji se ovaj žanr obično naziva western all’italiana (vestern na talijanski način). Izraz Italo-vestern također se koristi, posebno u Njemačkoj. Ljubiteljima filmova, ili trivije mogao bi biti zanimljiv podatak da postoji i paella-vestern – taj se naziv koristi za španjolske vesterne, a japanski film Tampopo promoviran je kao ramen-vestern, prema popularnom ramenu.
Dolarska triologija
No vratimo se talijanskoj kuhinji: špageti-vesterni odnose se prvenstveno na filmove iz 1960-ih i 1970-ih, najčešće snimane uz mizerno malen budžet. Zbog toga su nerijetko bili i nekvalitetni, a filmskim kritičarima je naziv žanra poslužio kao dodatno sredstvo omalovažavanja. Ugled špageti-vesterna spasio je Sergio Leone s filmom Za šaku dolara (1964.), adaptacijom Kurosawinog samurajskog filma Tjelesna straža iz 1961., a uslijedili su i Za dolar više (1965.) i Dobar, loš, zao (1966.) koji čine dolarsku triologiju. Leoneov Divlji zapad nije bilo nimalo bajkovit: junaci kojima je nedostajalo sapuna, ali ne i cinizma, apšisala sela, opskurni krajolici s mršavim psima koji se vuku uokolo činili su njegov potpis.
Čegrtuša u bubnju
Filmovi su uspjeh dugovali i specifičnoj glazbi koju potpisuje Ennio Morricone, čiji je doprinos bio ključan za uspjeh žanra. Talijanski skladatelj, dirigent i trubač bio je Sergijev školski kolega. Ennio je puno surađivao s talijanskom pjevačicom Eddom Dell'Orsom, čiji je vokal postao sinonim za dolarsku triologiju, a karakterističan je i po atipičnim zvucima poput zvižduka, pucketanja bičem i efektima koje su kritičari slikovito opisivali kao čegrtušu u bubnju.
Morricone je skladao glazbu za više od 30 talijanskih vesterna, a njegov je doprinos bio ključan za uspjeh ovog žanra. U usporedbi s američkim vesternima, špageti-vesterni su znatno dinamičniji. Na račun dijaloga više je akcije, a umjesto riječi glazba nerijetko raspliće radnju.
Špageti vesterni možda više nisu prisutni u originalnom obliku, ali njihova estetika i zvučni potpis još uvijek žive kroz suvremene filmske klasike i redatelje poput primjerice Quentina Tarantina, velikog obožavatelja tog žanra. Svoj prvi Oscar Morricone je osvojio upravo za Tarantinov film Mrska osmorka, no proslavio se filmovima u suradnji sa Sergiom Leoneom.
Dalmatinac na skijanju: "Instruktorica Dunja djelovala mi je kao Janica Kostelić, a mislim da mi je iz samilosti dala diplomu"
