Da, iako sam (unatoč svemu) napisao kako mi se skijanje svidjelo, iz ovih ili onih razloga, nakon "traume" iz Bad Kleikircheima trebalo mi je neko vrijeme da ponovno stanem na skije. OK, razlozi su bili i neskijaški, no bilo kako bilo, nakon Austrije prvi put sam na skije stao tri godine poslije, anno domini 2016. u Sloveniji, da budemo precizni – u Kranjskoj Gori.
Ovaj put smo išli ekipno, točnije ja kao skijaški analfabet s ljudima koji su davno svladali to umijeće. Rezervirali smo lijep smještaj i tri skijaška dana mogla su početi. Budući da pametan uči na svojim greškama, ovaj put sam otklonio bilo kakve ideje "ma pokažem ti ja kako se skija, nema tu problema" te u bespućima interneta naišao na jednu od brojnih ski-škola. Bio sam pametniji i kad je o izboru skija i pancerica riječ te ih unajmio još u Zagrebu.
Dalmatinac prvi put na skijanju: "Uhvatio me očaj, počeo sam čupati kosu i psovati i nju i snijeg i Austriju"
Po dolasku na stazu dočekala me instruktorica Dunja, koja je meni tad djelovala u najmanju ruku kao Janica Kostelić. Uzeo sam privatne sate (ukupno četiri ili šest, tad su cijene još bile razumne) te su s njom stvari dobro krenule. Naravno, bilo je tu opet padanja s tanjurića i sidra, no realno, ovo je bilo prvo pravo skijanje jer je u Badu bilo – mučenje. Sjećam se da sam ovdje također krenuo prvi sat "plužiti", no malo-pomalo skija se otvara, čovjek se opusti, pa nauči polako plužni zavoj i kreće prema naprijed. Pa nakon zavoja učiš izravnati skije i zapravo si sretan jer vidiš da ipak ideš naprijed.
Kad se sjetim tih vremena, upravo sam najveći problem imao s opuštanjem i stalno razmišljao "što ako se razbijem". A kako nikad nisam "najhrabrije srce", taj problem ostao mi je dugo prisutan te sam sebe i danas znam nepotrebno kočiti. Bilo kako bilo, uz Dunju sam proskijao kao čovjek te vidio da mogu. No, kako nisam avanturist i spuštam se "s figom u džepu", još je to bilo daleko od pravog skijanja. Svejedno, dobio sam diplomu za završetak ski-škole, ali rekao bih da je to više bila samilost instruktorice nego neka moja zasluga.
E sad, za svaku stvar koja se uči bitan je kontinuitet, a godinu poslije mi na skijanje ponovno nismo išli. Čim je situacija takva, gubi se i ono malo znanja što ga čovjek stekne jer jednostavno – nemaš prakse. No, kako se nikako nismo odlučili na dulji odlazak (čitaj: tjedan dana), što je iz današnje perspektive bila greška, 2018. sam prvi put proskijao na zagrebačkom Sljemenu. Razlog je bio taj što smo s prijateljima neskijašima (da bude i netko gori od mene valjda) dogovorili odlazak na skijaški vikend u Sloveniju, pa je valjalo obnoviti znanje.
Jedino skijalište u Lici: Mukinje na Plitvičkim jezerima imaju sve za izlet pun aktivnosti i guštanja na snijegu
Sljeme, malo skijalište na obroncima Medvednice, tad je radilo, a znam da me iznenadila gužva i njegova popularnost. I tu sam uzeo instruktoricu, no dva dana po dva sata uz daljnju prisutnu ukočenost ponovno nije bilo dovoljno da bih značajnije napredovao. Svejedno, zaputili smo se na Krvavec, te sam ponovno angažirao instruktora. Ovo je prošlo lošije s komunikacijom na engleskom, s obzirom na to da je tip bio mlađi Slovenac, a rekao bih po iskustvima prije i kasnije da je bolje i lakše ovakve stvari prolaziti na materinskom jeziku. Ali ajde, ovdje sam uspješno svladao plave staze, hrabro se spustio čak i jednom crvenom, no sjećam se da je velika mana Krvavca, a vidim da je takva situacija i danas – magla. Drugi dan smo "na žicu" čekali i po pola sata jer je velika većina staza bila zatvorena, a to prilično – frustrira.
Upola jeftinije nego u Austriji i Italiji: Omiljeno skijalište Dalmatinaca koje nudi bezbroj mogućnosti za uživanje
Iste godine odlučili smo se za još jedan vikend, a odredište je bilo daleko najozbiljnije skijalište na kojem sam tad bio – Flachau. Doduše, ondje smo bili samo drugi dan jer su prijatelji s kojima smo bili, kao iskusni skijaši, prvi dan falili Flachau te smo otišli na znatno manje skijalište. Meni to nije smetalo jer nije da sam baš tad bio Alberto Tomba, već čovjek na putu skijaške priče. No, tu sam bome pustio skiju i znam da sam prvi put zaključio: "Pa ovo i nije loše, krenuo si od pluga i čupanja kose na stazi, a vidi se sad."
A kako sam konačno počeo skijati kako treba, pročitajte za nekoliko dana na svom omiljenom portalu.
Gorski kotar idealna je zimska destinacija: Vodič kroz najbolja mjesta za skijanje i sanjkanje
