Galerija
Što vama znači hrana – obično gorivo ili nešto transcendentalno? Naslijeđe koje grije poput zagrljaja? Nadu u zdravlje psihološki odmaknutu od okusa? Sedaciju od svakodnevnih gnjavaža? Svatko ima svoju teoriju i doživljaj. A posjet novoj prodavaonici u centru grada neplanirano je poslužio kao svojevrstan društveni eksperiment o tome kako doživljavamo hranu, i što sve ona može.
Rougemarin Doma, novi dućan u kojemu možete i pojesti ono što ste kupili, ljudima koje hrana veseli dođe poput kakva gastrolunaparka – izaziva znatiželju, veselje, adrenalin i neodoljivu želju da ostavimo pola plaće na „vožnje“ okusima.
Između šarenih polica - od voćarne do mesnice, sirovih, polupripremljenih i gotovih domaćih jela do craft pića - lako je izgubiti pojam o vremenu. Vrzmajući se između uzbudljivih grickalica, ukiseljenog povrća, mariniranih komada mesa i drugih divota koje samo čekaju da ih bacite na vatru (mise en place, kako bi to profići rekli) pala je na pamet i ideja za hranjivo druženje uz zalogaje kakvi nisu posve uobičajeni na našim stolovima.
Šuškave vrećice i staklenke pune sastojaka koji se šarene od života, a ne etiketa, jedne za drugom su punile košarice: staklenka ukiseljenih shiitaka, pa simpatičnih buketića cvjetača, malo ljutike i tanko narezanih ploški tikvica, potom i pesto od sušenih rajčica, domaće biljno mlijeko od indijskih oraščića bez ikakvih kemija koje produljuju rok trajanja (tek sol i datulje), pileća pašteta s curryjem, artisan čokolada s Grana Padanom pa kulenom… Ostavite kod kuće sve popise za kupnju jer svaki je otpor uzaludan!
Ima tu i finih domaćih juha koje samo treba zagrijati, praktični kit za miniburgere, mariniranih pačjih prsa očišćenih od žilica sa zarezanom kožom spremnih za tavu, mesa pripremljena za wok i rižot, tune i guščje jetre, ukiseljenih kozica i jaja, telećih hrenovki, svježe tjestenine, gotove šalše, bolognesea, chipotlea, chutneyja, humusa, marmelade od luka… Cijene su prijateljske, ovisno o artiklu, i niže nego u drugim prodavaonicama zdrave hrane.
Nešto kasnije, s jednakom znatiželjom i adrenalinom, namirnice su se oslobađale ambalaže da bi pronašle svoje mjesto na malim zalogajima, koji su potom strpljivo čekali veselo društvo i svojih pet minuta slave. Šareno baš kao i namirnice, društvo sastavljeno od ljudi kojima hrana nije previše zanimljiva jer jedu kako ne bi umrli od gladi, zatim gastrointelektualaca koji na „dosadni“ čušpajz i već viđeni zagrebački gledaju kao na apatični oblik malograđanštine, pa i hedonista koji se ne srame viškova na trbuhu nego ih ponosno pokazuju kao uspomene na bezbrojne sljedove i vrhunska vina…
Udruženi u naumu da pruže šansu gozbi od namirnica na koje su nečije vrijedne ruke utrošile puno brige i truda, kako bi se u nekom trenutku našle na stolu nekog stana ili restorana, društvance se bacilo na kušanje. Našle su se na stolu i craftice Lepih Dečki, kao i Monada, prva hrvatska craft cola koja u doslovnom prijevodu znači (pardon maj frenč) pizdarija.
Hrskala se ljutika, pogađale su se arome ukiseljenog povrća, divilo se čokoladi sa zlaćanim sirom, hvalila se kombinacija ljutkaste čokoladne kreme s puslicama i voćem, mljackalo se, uživalo i razgovaralo… Komentirala se hrana i pričalo se o receptima, uspomenama iz djetinjstva i kovali se planovi o tjednim ručkovima. Nismo ni zucnuli o koronavirusu. Nitko nije spomenuo Trumpa. Nismo odlutali razmišljajući o onome što nas čeka sutra na poslu. Gutljaj po griz, i koga briga je li pegla ostala u struji… Bili smo tu i sad. Sretni. Kao da nema sutra. Baš kao što i sugerira Rougemarinova filozofija „ichi-go ichi-e“: „samo jedan put – samo ovaj put“, odnosno – ovdje i sada.
No vratimo se malo u Rougemarin. Oni koji su se upoznali s likom i (d)jelom chefa i vlasnika Rougemarina, predsjednika Nezavisne udruge ugostitelja, Marina Medaka znaju da njegove gastrorevolucije nisu puka jurišanja na vjetrenjače jer se neki zakoni u konačnici i promijene za dobrobit „malog čovjeka“ koji cijeni domaće i promišlja o hrvatskim resursima.
Možda su načuli ponešto i o tome koliko mu je važno zdravlje te itekako kuži kakva se moć krije u hrani. Zato i toliki naglasak na namirnicama bez aditiva, koje traju uglavnom nekoliko dana. Iako bi mogle biti skuplje, nisu jer je ideja promijeniti navike i učiniti dostupnima sastojke koji čine dobro organizmu. Fer igra. Zato se osim domaćeg voća i povrća koje raste na poljoprivrednom gospodarstvu njegove obitelji uplete i kakav kimchi ili neka druga zdrava ili fina „egzotika“ pripremljena na naš način.
Osim domaćih proizvoda i obrade hrane, vodi se briga i oko uređenja prostora hrvatskim namještajem. Zbog toga i Marinov stol, koji od milja zove 100L, ima počasno mjesto u Rougemarinu Doma. Pazi se na štošta i ne brine se samo o vlastitom dvorištu jer se osvijestila važnost sinergije malih proizvođača na nacionalnoj razini.
Projekt o kojemu je Marin Medak razmišljao godinama koronavirus je potaknuo da se odrazi u „leap of faith“, odnosno skok mimo poznatih, utabanih staza. Poput živog organizma, širit će se i rasti – od raznih degustacija, internetske prodaje, dostave, pa do edukativnih videa u kojima ćemo saznati nešto više o namirnicama te kako ih pripremiti da se iz njih izvuče najbolje.
Uskoro se očekuje i hladnjak za svježe pripremljene sendviče, cijeđene sokove i biljna mlijeka, kao i starinski uređaj koji će neumorno pripremati domaći maslac i stajati pokraj berkelice (kraljice među rezalicama), začini za džin-tonike, razne slastice i vrhunske kave. U planu je i vitrina u kojoj će se moći pronaći „grab&go“ jela, odnosno ručak za van ili terasu za lijepa vremena.
Zanimljiva je i ideja o posebnom kutku trgovine kamo ćete moći donijeti stvari iz kuhinje s kojima ne znate što biste, poput shakera kojim se ne koristite, pa dobiti za to novac koji ćete potrošiti u dućanu. Ambalaža je povratna, tako da i na njoj možete „zaraditi“, ali većina kupaca ostavlja staklenke doma jer su kvalitetne. U svakom slučaju, u Rougeamarinovoj manufakturi ideja ne nedostaje. Možemo samo napeto iščekivati novosti – i promišljati o tome što nama znači hrana…
