Plešivica nije od jučer vinska regija, ali zadnjih godina bome je doživjela boom. Otvorili su se brojni restorani, pa čak i jedan s Michelinovom zvjezdicom (Korak), organiziraju se razni događaji i proslave poput Festivala pjenušca i jagoda (ove godine 23. i 24. svibnja), pa ako planirate jesti vikendom, pogotovo u ovo vrijeme pričesti i krizmi, treba znatno ranije rezervirati "mjesto pod suncem".
Srećom, moj rođak, koji je veliki ljubitelj tamanjenja fine hrane i pića, toga je bio svjestan, pa je koji dan ranije rezervirao stol za troje u restoranu Ivančić i naručio jelo koje se naručuje unaprijed, jedan od specijaliteta kuće – patku s mlincima, ili kako stoji u meniju – racu. Našli smo se u nedjelju u 13 sati, popeli na 405 metara nadmorske visine (autom, jasno), na koliko se Ivančić smjestio, te sjeli unutra, jer nažalost na terasi nije bilo mjesta. To mi je i baš žao, jer s nje puca pogled na brežuljke, vinograde i beskrajno zelenilo, doslovno pogled od milijun dolara.
Obavezna postaja na Plešivici
No, na našu sreću, ne živi se od pogleda, već od hrane i pića. Ručak otvaramo pjenušcem Blanc de Blanc od Ivančića (Ivančić nije samo restoran, već i vinarija). U ozbiljnoj sam ekipi, i dvojac s kojim sam za stolom baca vinske filozofije kao velik, a ja sretno uranjam u ovaj svježi okus. Ubrzo nakon prve čaše prebacujemo se na drugu, na meniju je također Ivančićevo vino, Sauvignon, a rođak, koji je dan poslije našeg druženja uspješno položio za sommeliera (bravo, bravo!), ne staje pričati i mudrovati o okusima i ukusima. Puštam ga, što ću, čovjek je opčinjen time.
Ajde, ne može se samo piti, pa nam je u međuvremenu za stol stigla i juha od kopriva. Fina je, kremasta i bogata, mada mi je malo žao što možda nisam probao onu od vrganja. Ali dobro, ovamo se moram vratiti, makar samo da sjednem na terasu. Inače, kako smo svi uzeli koprivu, juhu su donijeli u velikoj zdjeli, pa zapravo ne dobiješ tri, već četiri ili pet porcija.
Dobro, apsolvirali smo i to, a na stol stiže patka. Sočna, mekana, bogata, s onom hrskavom kožicom koju bi valjda i mrtvi jeli. Kao prilog, naravno, mlinci, puni okusa od pečenja, a opet ni presuhi ni premasni. Kad god pomisliš kako ti je više "dosta tih tradicionalnih jela", raca ti pokaže suprotno. A uz patku je bio zaključak da treba prijeći na crno vino, pa smo uzeli čašu Režekova crnog pinota, što je meni bilo i najfinije vino taj dan.
Za desert sam nepce odlučio počastiti štrudlom, a kako imaju više okusa, ja sam ovaj put izabrao trešnju. OK, nije sezona, kad bude, bit će desert još i bolji, mada je tijesto super, fino se jede i samo polako nestaje s tanjura. Ali šteta je na Plešivici pored toliko vina ne probati još jedno, pa prije espresa vinsku priču zaokružujemo Cabernet Sauvignonom (Jalšovec).
Cijelo to zadovoljstvo izašlo je nešto manje od 180 eura – od čega je, naravno, veći dio otpao na "kvalitetan pristup enologiji" i uživanju u vinima. U svakom slučaju, ako planirate na Plešivicu, svakako u svoj itinerar dodaje restoran Ivančić.
