„Ne zanima me prošlost, zamara budućnost, samo ovdje i sada jer imali smo kada“, jedna je od himni street food bara Kai koja se živahno provlači kroz zvučnike malog prostora za otprilike 20 ljudi.
Zelenila ne nedostaje, kao ni umjetnosti – na zidovima, obješeni na špagu, vise radovi friško diplomirane slikarice Antonije Maričević, koja svojim kolažima propitkuje odnos prirode i čovjeka, kao i onaj među ljudima, a pod utopijskim razmišljanjima o boljem sutra gosti se pitaju „Kaj ću jesti?“.
U večernjim satima iz zvučnika se ponekad začuje i Prodigy, kojeg naprasno prekine ulični svirač svojom violinom. No nemojte da vas opušteni pristup prevari, u možda "najuličnijem" zagrebačkom street baru jede se fino i obilno po prijateljskim cijenama.
„Slobodno napišem u tekstu da perete posuđe na ruke i trampite led za gablece iz obližnjeg kafića jer nemate ledomat?“
„Pišite što želite, ionako nemamo što skrivati“, smiju se Mihovil Roso, Damir Bajo i Zvonimir Štrk, o kojima smo pisali prije koju godinu dok su još radili u zalogajnici na Savici. Stvari su se itekako promijenile otad, a o zajedničkim počecima u dobro opremljenim kuhinjama na Folki ili Trešnjevačkom placu da i ne pričamo.
Iako se vrte tu negdje oko tridesetih, dečki su odrasli, kako kuhanjem, tako i kreditima u koje su spremno uskočili nakon što su ostali bez posla. Bilo je govora i o tome da se navuku pregače u Danskoj, ali umorni od rada pod tuđom kapom, zažmirili su i bacili se u zajmove i bespuća birokracije. Kaže Roso, iz inata. Mala cijena za slobodu? Kako kome, ali ekipa iz Kaija dobro se dočekala.
Od prije nekih 40 dana dečki rade punom parom i priznaju da nisu očekivali takvu navalu, osobito jer nisu ulagali u reklamu. Možda je tako jer u Kaiju puštaju da hrana priča sama za sebe? Pametno nabavljaju namirnice? Ili im je tako pao grah zbog dobre lokacije? Kako bilo, izgledno je i da stvar leži u opuštenoj te pomalo pomaknutoj atmosferi koja teži kakvom punokrvnom undergroundu…
Tko će ga znati, ali sigurno je da lokacija u Jurišićevoj, kojoj Roso tepa da je ''s druge strane trga'' zasigurno pomaže. Ne radi se tu o mračnoj strani Sile niti Mjeseca, nego o mjestu koje je sve samo ne pretenciozno ili uštogljeno.
Doza zdravog inata i stihijski pristup svojevrsni su modus operandi u kojem spretni trio funkcionira kao sjajan bend, bez obzira na kuhinju koja je manja od najmanje pozornice. Korijeni im se granaju na Metković, Glinu i Dubravu/Sesvete, interesi su im potpuno različiti, nećete ih zamijeniti izgledom, a ni karakteri nemaju previše sličnosti.
Dok Baji kotačiće pokreće azijska kuhinja, Štrk naginje Bliskom istoku, a Roso se pak najviše unio u latinoameričku. Osim strasti prema hrani zajedničko im je to da se više ne daju „zaje...“ - pa čak ni od gostiju, prijeđu li granicu.
Na pitanje kako je street food bar dobio ime nema jednostavnog odgovora. Ovisno o jeziku s kojeg se prevodi, Kai može značiti 'ljubav prema hrani', 'ocean', kao i mnoge druge stvari, a kao inspiracija za naziv poslužila je čista zezancija kad su se pitali „Kaj ćemo odabrati za ime?“. Izgleda da se puno toga u Jurišićevoj radi „prema osjećaju“, koji se do sada pokazao kao dobro gorivo za donošenje odluka.
Na meniju je tek pet jela i nema brige: teško ćete pogriješiti s odabirom. Tuna, losos, meso ili tofu inspiriraju se Indijom, Japanom, Tajlandom, Meksikom i Lijepom Našom. No što god da očekujete -pričekajte, jer ćete teško pogoditi krajnji rezultat prema nazivima jela.
Dečki se ne zamaraju granicama - ni geografskim ni kulinarskim. Između internacionalnog street fooda zalomi se i kakva gregada ili popara, ali sve samo ne tradicionalna.
Kako kažu, jelovnik su osmislili tako da se na njemu nađe ono što bi htjeli jesti. To što donesu na stol ne može se kušati nigdje drugdje u Hrvatskoj, pa ni vani jer okuse prilagođavaju vlastitom ukusu – makar ne nužno u tako ekstremnoj varijanti kako bi njima pasalo.
Tako primjerice tom yum, koji se u originalu jede žlicom, u Jurišićevoj se priprema konkretnije i gušće. Mariniranim fileima lososa s rezancima, morskim šparogama i mladom luku dodatnu teksturu daje tahini, a svježinu pružaju rajčica i korijandar.
Tijesto za naan (indijski kruščić) razvlače tanje no što je uobičajeno kako bi dobili svojevrsnu pizzu koja na aktualnom jelovniku spaja tunu, pico de gallo i mikrosalaticu.
Japanski sendviči katsu sando, koje su chefovi tamanili nekom prilikom u jednoj izakayji (zalogajnici), u Kaiju mogu biti od marinirane piletine ili tofua u panko mrvicama. Uz bok im stoji panirana šunka, odnosno mozzarella, katsu umak, azijska coleslaw salata, prženi luk, tostirani mliječni kruh, prženi batat i sriracha mayo.
U senguli ćete pak naići na flank steak koji omekšava u mokroj marinadi, da bi se zatim našao u domaćoj focacciji s povrćem koje se kiseli u mješavini rižina octa, mirisnih začina i algi.
Vučena svinjetina u mekim pecivima kuhanim na pari spaja se pak s BBQ umakom, ukiseljenim povrćem i krumpir-salatom.
Cijene su i više nego korektne; kreću se od 63 do 72 kune, a jela se mijenjaju prema inspiraciji. S kišama i dugim rukavima možemo očekivati žlice na stolovima. Mijenjat će se i karta pića, a zasad imaju odlične ledene čajeve. Možda naiđete na kombinaciju jasmina i vanilije, ili jagode u kombinaciji sa citrusima i medom. U svakom slučaju, lijepo osvježavaju – baš kao i prirodni sokovi od nara i mandarine.
Među pivom se nađe i poneki craft, a od vina se nudi Krauthaker, Damjanić, Rizman i - Cibilić s Pelješca, koji ćete rijetko gdje moći kušati. Držimo fige da se pojavi i liker ili rakija od nešpule te još pokoja tekuća divotica koja bi se lijepo uklopila u meni.
Što god bilo, bit će uzbudljivo promatrati kako će se Kai razvijati i kakve će nam još ideje servirati…
