Prije koju godinu bolja polovica i ja bili smo pozvani na svadbu naših dragih prijatelja. Vjenčanje je bilo održano u Zagorju u dvorcu Oršić (Donja Stubica) jednog vrućeg lipanjskog popodneva/večeri/noći. Sam ambijent bio je sjajan, a jedino bolje od ambijenta bila je hrana. Bio sam na moru svadbi, ali nikad nisam jeo tako fantastično kao taj put u Oršiću.
I sad se malo naježim kad se sjetim ponude – na ogromnim mašinama crvene boje rezao se fini pršut, sa strane je meštar od roštilja pripremao slasne burgere, a za drugim stolom slagao se sushi. Naravno, nisu razočarala ni glavna jela, a u živom su mi sjećanju i dandanas deserti. Sladoled se pripremao live, tako da je prije njega izlazio "dim", a okusi (danas sveprisutne) pistacije bili su hit. A bome i kolači napravljeni u obliku Lego-kockica uzeli su dio pozornosti.
Naviknut na često uobičajenu i stereotipnu hranu na svadbama, pitao sam se tko stoji iza toga remek-djela. Ubrzo sam i saznao da je hranu pripremao Barrel – za koji, iskreno, dotad nisam nikad čuo. No svevišnjemu budi hvala – postoji sasvim zgodna stvar koja se naziva Google.
Guglajući sam saznao da se restoran smjestio u Soblincu, jednoj od četvrti Sesveta. S obzirom na to da Sesvete spadaju pod Grad Zagreb, ovaj restoran možemo nazvati zagrebačkim. I tako sam ja to sve saznao, ali danas, sutra i nikako do Barrela. No spletom okolnosti, moja četveročlana ekipa uspjela je prije koji tjedan ispraviti tu nepravdu, pa sam 2024. konačno okusio okuse Barrela.
Sama lokacija sigurno vas neće na prvu privući. Naime, restoran je smješten nedaleko od ceste, odmah iza benzinske pumpe, što i nije neki krajolik koji je mamac za publiku. Ipak, terasa je zgodna i lijepo uređena, a unutrašnje je uređenje, usudio bih se reći – premium.
Stiže ljubazni konobar, donosi jelovnike, a meni za oko zapinje hobotnica. Stoji kako se poslužuje uz kremu od konfitiranog češnjaka, umakom od paprike i inćuna, džemom od komorača i hrskavcem od sipinog crnila. Ostatak ekipe naručuje rolanu piletinu u špeku, janjetinu i losos. Jela stižu brzo, za 15-ak minuta, a prezentacijski izgledaju famozno. No, što je još važnije, sjajan im je i okus. Hobotnica je meka, fina, a porcija nipošto nije mikroskopska, kako to zna biti slučaj na nekim drugim mjestima, gdje stidljivo tražiš "krakiće" – već dovoljno velika i bogata da moja malenkost od 100 kilograma ne ostane gladna. Što je i okej za cijenu od nemalih 23,90 eura.
Jasno, dobar ručak bez istog takvog deserta nije potpun, pa naručujem lava cake. Dolazi uz kuglu sladoleda od pistacije i da – grijeh ga je ne probati. Jedino valja reći, nije baš povoljan, s obzirom na to da "pjeva" 7,50 eura. Ili prevedeno u nekadašnju valutu – oko 56 kuna.
Na kraju, ceh za četvero, uz jedno piće po glavi, glavno jelo, poneki dodati prilog i desert – izišao je 130 eura. E, sad, da je jeftino, nije, ali kao da više išta jest, pa kad smo već platili, zadovoljan sam što smo dobili vrijednost za novac i iz Barrela otišli kući pjevajući.
Zagrebački klasik: Restoran koji od samih početaka oduševljava i u kojem nećete žaliti za eurima
