Sredinom lipnja život me odveo u za njegove stanovnike "najlipši i najluđi grad na svitu" – Split. Iako izreka kaže da se o ukusima ne raspravlja (osobno tu izreku smatram groznom), i sam mislim da je Split poseban grad, grad koji ima ono nešto. Uostalom, ne bi valjda dao puste zvijezde, bilo glazbene, filmske te naposljetku sportske, da je riječ o tek nekom prosječnom gradu.
U Splitu nisam bio nekoliko godina i bome se, moram reći – prilično izmijenio. Prošetavši starim dijelom grada, nemoguće je ne vidjeti izuzetnu "turistizaciju" grada – otvoreni su restorani, pekare, slastičarne, a bome imam osjećaj i da se svaki drugi stan iznajmljuje, jer gdje god prođeš, love te table s nazivom "Apartman" i pridruženi broj zvjezdica. Kako sam bio sredinom šestog mjeseca, bilo je već i turista, ali moram reći, na onaj lijep, pozitivan način. U gradu je vladao šušur i život, a pritom se može živjeti i normalno hodati Varošem i Rivom, a da ne psujete jedni drugima u prolazu i šaljete "furešte" kvragu. Vjerujem da i Splićani najviše uživaju u predsezoni jer kad dođu srpanj i kolovoz – adio miru!
Kad sam se već zatekao u Splitu, bila je to dobra prilika da vidim dva draga stara prijatelja. A što ćeš s prijateljima nego – jesti i piti. Tako sam se dogovorio s Androm za kasni ručak negdje u gradu, a on je, kao celijakičar i zakleti bezglutenac predložio da damo šansu valjda jedinom splitskom restoranu koji sva jela radi bez glutena – Saltu. Koliko sam skužio, restoran posluje na dvije lokacije – u Sinjskoj je fast food, a u Slavićevoj restoran, upravo u potonji smo i otišli.
Ulica je mirna, terasica mala, ali dovoljno zgodna i sve je spremno da ja, kralj nezdravih obroka, uletim u gluten free priču. Sjedamo, konobar (ne govori hrvatski, a ne bi bilo zgoreg i da mu je engleski izbrušeniji) donosi jelovnike i govori nam da se naručuje za šankom. OK, nemamo problem s tim, s čovjekom smo se sporazumjeli, dan je lijep, prijatelj me okreće na bezglutenstvo… Biramo jela i odlazimo naručiti – moj je izbor pizza-sendvič u bezglutenskom tijestu, a Andrin tjestenina s kozicama u umaku od rajčice i vina. U tom trenutku prvi smo i jedini gosti, a jela se ne čine kompliciranima da uskoro ne bi stigla za naš stol.
Nažalost, jedno su očekivanja, a drugo realnost. Jela dolaze nakon dobrih 40-ak minuta. Sendvič, iako stiže u pizza-tijestu (u obliku koji asocira na calzonu), prilično je bazičan i ne previše ukusan. I uza sve to je hladan (ovdje je i moj propust, s obzirom na to da je unutra punjenje koje uključuje salatu, ali ako se nešto naziva pizza-sendvičem, ne očekujem hladni komad bezglutenskog kruha). Uglavnom, otvaram sendvič, vidim da su unutra poslagani kulen, sir, umak i salata, zatvaram ga i nosim na grijanje u mikrovalnu. Pomoći ipak nema, sastojci nisu neki, umak je u tragovima, tako da razočarano jedem taj sendvič, a vidim da ni moj prijatelj bezglutenac nije nešto sretan. Ne samo jer je mene dovukao ovdje već i jer je njegova tjestenina – srednja žalost. Malo kozica, rijetki umak, kaže da fali okusa i jedino pohvaljuje što su špageti al dente.
E, sad, sve je poskupjelo, da – ali za odličnu uslugu i fini obrok nije problem platiti cijenu. Ipak, za ovakav pizza-sendvič dati 15,50 eura, a za tjesteninu 23 eura, s obzirom na kvalitetu itekako je previše. Uz piće ceh se popeo blizu 50 eura, a kući smo otišli razočarani (čemu vjerno svjedoči i moja faca iz fotogalerije).
Srećom, tu je i drugi splitski prijatelj, Toni, koji me navečer častio pizzom u gradu. Otišli smo do Zapadne obale jer je moj domaćin preporučio pizzeriju Bokamorra, no bez rezervacije poljubili smo vrata i otišli dalje. Srećom, blizu je pizzeria Basta, na još ljepšoj lokaciji, odmah uz more, tako da smo sjeli u nju. Radi se o "produžetku" istoimene zagrebačke pizzerije/gourmet bara koji već uspješno radi godinama. Mjesto smo našli unutra, ali kako je zapravo sve ostakljeno i otvoreno, osjećaj je kao da sjediš vani.
Prijatelj naručuje pizzu s bresaolom i rikolom, a ja meni omiljenu u gotovo svim pizzerijama – s pistacijama i mortadelom. Konobar je dobar te počinje objašnjavati što je bresaola, jer govori da se nije jednom dogodio nakon što je pizza stigla na stol komentar "ovo nije ono što sam mislio, želim zamijeniti".
Naravno, Toni kao gurman zna što je bresaola. Pizze stižu na stol nakon 30 – 40 minuta, što je bilo dosta dugo, jer iako Basta radi i kao bar, možda je pet-šest stolova još naručilo pizzu, pa ne shvaćam gdje je zapelo s pripremom. Svejedno, ovdje se čekanje isplatilo jer kad su naše napoletane stigle za stol – vizualno su bile itekako primamljive. Zapečeni napuhnuti rub i leopard-uzorak su tu, a bome pizza se pokazala i finog okusa – ne samo izgleda. Možda mi je na trenutke jedino tijesto bilo malo žilavo, ali ništa strašno, te se mirne duše može preporučiti ovo mjesto. Cijena? Dvije pizze i dva točena Carlsberga od 0,5 – 42 eura. Jeftino nije, ali – ukusno je.
Svaka čast, čestitamo! Prvi hrvatski restoran s dvije Michelinove zvjezdice
