Postoje restorani koji se otvore, dobri su, pa se pokvare. Postoje restorani koji se otvore, nikad ne budu i dobri i tavore u prosječnosti dok jednostavno ne iščeznu. A postoje i restorani koji se otvore i jednostavno su fantastični kad god u njih odete. Jedan je od takvih restoran smješten u zagrebačkom kvartu Vrbik. Možda već i pogađate, riječ je o kultnom restoranu Pri Zvoncu, a bome sam jedno vruće zagrebačko srpanjsko popodne u njemu jeo poput kralja.
Popodnevna vrućina nije tek slučajno spomenuta. Naime, restoran ima ogromnu, starinski uređenu terasu prošaranu zelenilom. Dodajte da su na nju ipak stavili i ventilatore, tako da je ovdje u danima kad živa u termometru pokazuje 30 ili više stupnjeva – itekako ugodno boraviti. Točnije, itekako ugodno jesti. Dokaz tome je i što u 17 sati radnim danom Pri Zvoncu radi punom parom.
Srećom, prijatelji su dovoljno rano rezervirali stol za troje, koji nas je spremno čekao. Na meni nismo odveć gubili vrijeme jer je mjesto nadaleko poznato po dobroj mesini. U svojoj karijeri tamanitelja dobre hrane još nisam čuo da je netko pokudio Zvonac, a razloga za takvo nešto, pokazat će se, nije bilo ni ovaj put.
Aklamacijom smo odlučili kako ćemo nepca počastiti ramstekom. Ovdje to super funkcionira jer ne naručujete po porciji, već konobar baci oko na vas i u našem slučaju upita: "Je li dovoljno kilu i dvjesto?" Na to dobije spremni odgovor: "Dajte nam ipak kilu i četiristo." Nakon valjda desetak minuta na stol dolazi naše jelo (kao prilog smo uzeli krumpir). Meso je posluženo na ogromnoj dasci zajedno s krumpirima, a tu je i da se nađe – malo senfa. Pristajemo i na ponudu ljubaznog konobara da nam nareže meso i imamo i što vidjeti dok reže – prekrasnu crvenkastu boju koju prati zamamni miris.
Uzimamo komade, krasimo ih paprom i šuteći jedemo. Kombinacija ramsteka i papra pokazuje se pravom odlukom. Ovo je toliko brutalno da je grehota u tom trenutku koristiti usta za išta osim za žvakanje. Ramstek se doslovno topi, fin je, nema žilica i ubrzo ostaje tek nekoliko kostiju kao podsjetnik na nekadašnje meso. Uz platu stignu i jako ukusne i, što je bitno, tople pogačice, a ekipa je odlučila dodati i sezonske salate, što sam ja kao zakleti neprijatelj povrća – rado preskočio. Iako kažu da se uz ramstek sljubljuje dobro crno vino, ja sam iskapio nekoliko čaša Tomazove malvazije i nisam požalio.
S obzirom na to da konobar nije baš bio ažuran prilikom čišćenja stola (jedina mala zamjerka), kod mene se oslobodilo mjesta za desert. Čuvši kako imaju lava cake, nisam dvojio – već sam njime zaokružio fini ručak. Ceh? Za tu ćete informaciju nažalost ostati uskraćeni, s obzirom na to da sam bio počašćen. No cijene ionako možete pronaći u bespućima interneta. Pa iako Pri Zvoncu nije možda najjeftinije mjesto, ovdje zbilja ne morate žaliti za eurima, već uživati u vrhunskoj hrani u sjajnom ambijentu. Zvonac, vidimo se uskoro!
Mjesto za cijelu obitelj: Zagrebački pub u kojem se jede fino i bogato, a konobari su vrhunski
