Tog dana je i nebo bilo naklonjeno mojoj pustolovini...


More je ljubilo putanju jedrenjaka spajajući se s nebom... na horizontu su obrisi otočića Jabuka kojeg za ovog putovanja nećemo obići jer iako oku izgleda blizu... izraženo morskim miljama ipak nije tako. Drugog puta ćemo...na moj tužni izraz lica tuzan odgovara onaj koji bolje razumije morske milje od mene...yes. Naš cilj je lijevo Brusnik, desno Svetac, kaže "kapo".


Još bliže cilju...pogleda uprtog u daljinu, želeći svaku prijeđenu milju osjetiti kao otkucaje vlastitog srca, gotovo da više i ne pričam... Brusnik uronjen u modrinu...


Približavamo se iskrcavanju na plažu Brusnika...opći dojam je pomalo apokaliptičan čim se suce malo skrije. Nije da se sprema nevrijeme, ne, jednostavno je boja kojom otok vibrira takva, ozračje koje odašilja drugačije je od uobičajnog, pomalo se gubite u nadnaravno. Otok je vulkanskog porijekla, u njegovim je stijenama visoki postotak željezne rudače stoga kompas tu nije u funkciji, ne pokazuje pravi smjer... a i moj unutrašnji pomalo "šteka". Brusnik je spomenik prirode. Koračajući njime, koračate stvrdnutim ostacima lave. Njegove je staze vrijeme uljepšavalo 150 milijuna godina da bi i moje stopalo danas gazilo njime.

Nautičari i ovdje ostavljaju svoje tragove destrukcije... sve više pohode ovu ljepotu koju ne doživljavaju, pa je tako i ne zaslužuju (čast izuzecima) ostavljajući nemarno svoje tragove u očekivanju da će i ovdje doći komunalci pokupti njihovo smeće. Strahovito me ljuti toliki ljudski nemar! Ovdje i sama buka narušava prirodnu ravnotežu otoka.
jer buka ovdje ne postoji!

Ovi obluci plaže su, kao što već rekoh, vulkanskog porijekla, a ovako modelirani morem i vremenom prekrasno izgledaju... Zakonom je zabranjeno odnositi ih s plaže... jer se kao takvi "ne stvaraju"... sve do neke nove erupcije, pomislim, dodirivajući to blago prirode za koje mogu samo pretpostaviti vrijeme nastanka na zamišljenoj crti vremena... ako uopće mogu i to.


Endemska vrsta guštera: brusnički crni gušter koji obitava samo ovdje, crne je boje s tirkiznim pjegama uzduž boka koje iz daljine izgledaju kao linija... Ova je fotka "kupljena" od još jednog "vremenskog putnika" našeg jedrenjaka, jer onaj moj gušter pobježe kad sam ga htjela slikati izbliza... Tri svoje slike sam trampila za jednu ovu!


Kapare... "prave brusničke", samoniklo bilje čiji se pupoljci beru (one kuglice) prije nastanka nježnog cvijeta... drže se u morskoj vodi neko vrijeme da bi sol isprala gorčinu okusa, zatim se stavljaju u dobru domaću kvasinu, i jedva dočekate njihovu konumaciju! Također se na sličan način mogu konzumirati i listovi kapare. Pri branju treba imati mjeru - ne dozvoliti istrebljenje te samonikle, često nepristupačne biljne vrste. Kaparu je teško presaditi, zaljubljenu otrgnuti iz zagrljaja kamena, mora, soli i sunca... Kad se kao zeleni vodopad spušta niz hrid prkoseći vjetrovima i žegi, cvjetovima usmjerena suncu i modrini bespuća neda se brati...možete je samo, tako nedodirljivu, zadivljeno promatrati uzdišući za njom, kao za samozatajnom ljepoticom...

 
A što je ovo - pitam.
Kanjon isprepleten kamenim bazenima - kažu jedni...
Slana jezerca - kažu drugi...
Nešto toliko neočekivano i odudarajuće - kažem ja.

Naime, prema zapadnoj strani Brusnika nailazi se na ovaj fenomen. Dio otoka pod morem prošaran je kanalima tako da morska voda prodire na površinu stvarajući bazenčiće. Dubina bazenčića ovisi o plimi i oseki - trenutno gledamo plićinu, a ne dubinu. Ali za jakog juga, osobito zimi, ta se udolina toliko ispuni morem stvarajući takoreći od jednog otoka dva odvojena otočića. Nazivaju ih još i prirodnim jastožerma, jer su ribari prije, dok bi ribarili u brusničkim vodama, u njima ulovljene jastoge održavali na životu. Normalno, to se odvijalo u zimskim mjesecima jer tada na snazi nije bio lovostaj.
Sada se jastozi love samo ljeti, tako da prirodne jastožere nemaju svoju svrhu - osim da se posjetitelji čude umijeću nenadmašnosti u idejama i suradnji čovjeka i prirode.


Puno toga vrijedno spomena nije ovim postom rečeno. Toliko je zadivljujućih detalja... Priznajem, nisam bila spremna na tolike neočekivanosti na otoku da bi sve zabilježila fotografijom i popamtila detaljno izlaganje "vodiča putovanja" kako bi viđeno adekvatno prenjela Vama. Zato se, normalno, bilježim za još jedan obilazak....

Napuštamo neobičnost ozračja Brusnika i idemo dalje prema susjednom otoku Svecu... Plovilo nas čeka, gumenjakom do jedrenjaka, a tko hoće može i plivajući, mislim do jedrenjaka, ne do Sveca...


Nastavak uskoro na blogu Malo tu, malo tamo! Pogledajte sve fotografije u našoj galeriji!

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju