Ambrotipija je proces neovisan od fotografske industrije koja je uvijek težila fotografiranju pojednostaviti i učiniti ga dostupnim masama. U Muzeju za Umjetnost i Obrt u stalnom postavu danas postoje samo četiri Ambrotipije, tri od nepoznatih autora, i jedna poznata koja ima kultni status u Hrvatskoj fotografiji. Riječ je o fotografiji grofa Jurja Draškovića, većini nas poznatog po obnovi dvorca Trakošćan, a tek malobrojnima kao prvog hrvatskog fotografa amatera. Njegova jedino preostala Ambrotipija iz 1865 godine ujedno je poznata i priznata kao prvi hrvatski fotografski akt.
Kolodij Mokre Ploče (Wet plate) neusporediv je s tehnikama koje svoju učinkovitost baziraju na kupljenim gotovim komponentama. Uglavnom, sve ono što digitalija danas jest – Wet Plate nije, i po tome je Robert Gojević – dijelom i posljednji pravi hrvatski fotograf, vrijedan zanatlija, borac za tradiciju i veliki profesionalac. Nije potrebno precrtati...
Proces Mokre Ploče Kolodija je planirano fotografiranje zbog toga što je vrijeme potrebno za izradu Ambrotipa (negativ fotografije na staklu) - jako teško mjerljivo. Pogotovo ako vam model nije miran... U pitanju nije samo nabava kemikalija i njihovo miješanje, već briga i skladištenje, odnosno čuvanju supstanci od kojih neke, poput fiksira, moraju biti friško pripremljene, a neke poput Srebrnog Nitrata ili Kolodija se ne mogu koristiti isti dan, pa čak ni tjedan.
Dug proces nastanka
Ukoliko biste ipak pokušali izmjeriti vrijeme potrebno za jedan Ambrotip prije i nakon ekspozicije, pod pretpostavkom da su osnovne kemikalije već prije pripremljene, to bi iznosilo otprilike sat vremena za jednu fotografiju. U to vrijeme uračunato je čišćenje stakla i vrijeme potrebno za lakiranje kojim se osigurava trajnost ploče, a ne nabava kemikalija, njihovo miješanje i cjelokupna briga oko opreme.
Dio vremena zasigurno bi se uštedio kupovinom gotovih smjesa no većina wet plate fotografa to izbjegava birajući radije aktivno sudjelovati u svim koracima pripreme kemikalija kako bi znali poduzeti prave korake ukoliko nešto u procesu krene krivim smjerom što i nije tako rijedak slučaj. Nešto poput juhe iz vrećice i domaćeg ajngemahteca!
Trema pred slikanje
Imao sam veliku čast da Robert voli čitati ono što pišem, i time mi pružiti priliku da budem jedan od njegovih modela za njegov projekt FACE(S) u kojem fotografira poznate osobe raznih zanimanja. Upoznao sam njegovu obitelj, pojeo im sav flips, razgledao sve kamere koje Robert čuva i pazi u svom potkrovlju i zasjeo na stolac. Namjestio me i poveo za sobom u svijetlo/tamnu komoru u kojoj je počeo proces pripreme. Vađenje stakla, pripremanje tekućina, puhanje prašine, precizno lijevanje, dodaci, nove tekućine, miris kemikalija, gašenje svjetla, štoperica na mobitelu... Osjetio sam se kao kad sam prvi put kuhao pivo - malen i izgubljen...
„Sudjelovati u kompletnom fotografskom procesu od početka do kraja radeći unikatnu fotografiju koja je 100% ručni rad, samostalno pripremati sve kemikalije i k tome koristiti stari fotografski aparat - neopisivo je poticajno. Ovaj spor i promišljen pristup fotografiji od fotografa ne traži samo preispitivanje sustava vrijednosti, omjer kvalitete i kvantitete, besmislicu masovne proizvodnje, već mu nudi smisao smještajući ljepotu putovanja ispred samog cilja.“ Misao je vodilja Roberta, koji me konačno namješta naslanjajući mi vrat na neki mini-čiviluk za držanje glave, što ne pomaže puno, jer sam ipak trepnuo i nakon pola sata razvijanja novim kemikalijama – ispao mutan. Htio sam se kazniti, ali je Robert rekao da nije bed, jer fotografije iz tog doba vrlo često su bile neoštre zbog dugih ekspozicija. No danas je to ljudima, gledano s aspekta digitalne fotografije - teško tolerirati pa smo išli napraviti još jednu kako bismo dobili barem jednu oštru.
Snimanje
Oči peku od svjetla, trema proždire, nema moba da se prekontroliram za selfie. Okidanje traje cca pet sekundi (150 godina stara tehnika, helooou!), puštam suzu, i jurim vidjeti kako je ispalo. Iz plastične posude me gleda remek djelce, umjetnička fotografija na staklu, onako kako bih ispao i sredinom devetnaestog stoljeća!
Staklo se još ispire, pa suši, pa lakira, pa jedem još krokija i divim se kako je netko to uspio smisliti, pa tek onda ovim fanaticima koji to danas pokušavaju održati na životu. Oduševljen i ponizan pozdravljam ekipu, i odlazim s nadom da će još puno ljudi shvatiti ljepotu ove donedavno skoro zauvijek ugasle tehnike i napraviti si portret za vječnost.
Kako je moja ćela ovjekovječena u projektu FACE(S), ostatak mene srećom sigurno neće osvanuti u ne manje važnom projektu ženskih aktova, nazvanom „Tribute to grof Juraj Drašković“, kojim Robert proslavlja 150 godina od prvog Hrvatskog akta. Stoga, djevojke, uključite se dok je još vrijeme, a svi ostali svakako posjetite Robertovu službenu web stranicu na kojoj ćete pronaći fotografije svih mogućih tehnika. On je, naime, i glavni urednik i osnivač BLUR magazina, jednog od cjenjenijih fotografskih časopisa u svijetu, koji redovito piše o svjetskim fotografskim facama iz cijelog svijeta. Dakle, umjetnost još postoji, svaka čast...
