U posljednjem dijelu našeg serijala „Skrivena mjesta na putu do obale“ vodimo vas u Cerovačke pećine. Nakon skrivenog kupališta na Korani, ranča jelena u Drežnik Gradu i Vrela Une, posjetili smo Cerovačke pećine i ostali bez daha!
Iako stara lička magistrala nudi pregršt mjesta za odmor, naša iskrena preporuka su Cerovačke pećine koje se nalaze oko četiri kilometra od Gračaca u smjeru Knina. To što su cerovačke ne znači da su u Cerovcu. Zapravo se nalaze u blizini mjesta Grab, a ime su dobile po željezničkoj stanici Cerovac koja se nalazi nedaleko od špiljskog kompleksa.
Špilje su, naime, i otkrivene prilikom izgradnje željezničke pruge 1924. godine, a otkrio ih je graditelj pruge Nikola Turkalj, po kojemu je Donja špilja dobila i ime.
Uz cestu je dovoljno znakova koji vas vode do Cerovačkih špilja, zapravo do parkirališta koje se nalazi u podnožju velebitskog brda Crnopac. Iako smo u obilazak došli u jeku turističke sezone, dok je promet na cesti bio prilično gust, na parkiralištu, koje zasigurno može bez problema primiti i pedesetak automobila, nije bilo nikoga.
Prvi pogled ne otkriva ništa impresivno. Osim simpatične drvene kućice, tu je još nekoliko neuglednih zidanih kućeraka koji su ostavština bivšeg privatnog koncesionara. U planu je njihovo uklanjanje, a mi za to čvrsto držimo palčeve.
Tu su i ostaci nekadašnjeg motela koji je danas zapušten i devastiran. Sličica je to identična stotinama drugih koje ćete susresti na cestama ovim dijelom Like.
Koliko je popularan ovaj motel bio svjedoči i to što su u njemu prije četrdesetak ljeta Novu godinu dočekivale mnoge slavne osobe, među ostalima i cijela momčad Hajduka. Danas ga, srećom, skrivaju obližnja stabla pa se ta ruševina teško uočava na prvi pogled.
Na svojim radnim mjestima dočekali su nas Branimir Golubić i Mišela Udovičić, službeni vodiči kroz Cerovačke špilje kojima upravlja Javna ustanova Park prirode Velebit. „Obično bude ljudi već u deset sati, kada kreće prvi obilazak špilja, ali tko zna, možda su ljudi danas ipak odlučili duže spavati“, kaže nam Branimir, dok nam daje sve potrebne informacije o onome što nas čeka nakon petnaestak minuta uspona prilično strmom stazom.
U zadnji čas stiže četveročlana obitelj iz Siska koja je na putu do mora odlučila razgledati Cerovačke špilje. „Razgovaramo o tome već neko vrijeme, ali nikako da svratimo. Ovaj put nas je on nagovorio i nismo imali izbora“, priča nam majka pokazujući na njihovog starijeg sina. Poslušali su Mišelin savjet i navukli su duge hlače i majice.
Kako to obično biva, do prirodnih čudesa nije lako doći, pa tako i do ovog dragulja valja najprije proliti koju kap znoja. Uspon je na nekim dijelovima vrlo strm, pa ne valja žuriti. Osim toga, dobro je pogledom pretraživati stazu kojom se korača jer ni ovdje zmije otrovnice nisu rijetka pojava.
Ulaz u Donju špilju nalazi se na nekih pedesetak metara nadmorske visine i obično je prvo i jedino odredište turista. No, za one upornije otvorena je i Gornja, do koje treba pješačiti još desetak minuta strmim stepenicama. Nama je sasvim dovoljno daha i vremena oduzelo oko 700 metara Donje špilje, koliko je uređeno za posjetitelje (inače je dosad istraženo njenih 2400 metara), da za još 700 metara Gornje nismo bili raspoloženi, ali Branimir kaže da nisu rijetki oni koji odluče obići obje špilje.
U tom se području nalazi još jedna, Srednja špilja, no ona turistima nije otvorena. I dok vani surovo prži više od 30 stupnjeva, pred ulazom u pećinu odjednom vas zapljusne hladan špiljski zrak. Postaju jasna upozorenja Branimira i Mišele. „Znaju ljudi doći direktno s plaže, u japankama, pa se ne mogu načuditi koliko je ovdje hladno“, priča nam Branimir, dok nas i obitelj iz Siska uvodi u špilju.
Osim frižiderske temperature špilja vam vrlo brzo oduzme dah i oblicima svojih stalaktita i stalagmita, brojnim tunelima i dvoranama, igrom svjetla i sjena.
Na jednom mjestu u špilji nalazi se stijena u obliku velikog jajeta, oko kojeg je omotan najlon.
„Iako se temperatura zraka u špilji ne spušta ispod nule, na ovom mjestu dolazi do smrzavanja zbog strujanja zraka. Tako se na ovoj stijeni zaledi voda koja po njoj kapa i svake godine dolazi do pucanja gornjeg sloja“, objašnjava nam Branimir, pa dodaje da najlon služi zato da se na njemu zadrže otpali dijelovi stijene, kako bi se točno znalo koliko se ona godišnje „ljušti“.
Cerovačke špilje su i naše najveće nalazište ostataka špiljskog medvjeda, a dokaz tome su i dijelovi kostiju koji se još uvijek u njoj nalaze. „Ovdje su pronađene brojne kosti špiljskog medvjeda, ali i špiljskog lava te konja i divokoze kojima su se hranili prije 20 tisuća godina“, priča nam Branimir, pokazujući nam dio kosti.
Tu je i nešto ostataka pretpovijesne keramike, ali i slikarije po zidovima špilje. Ipak, ne radi se o pretpovijesnim pokušajima da se prizove duhove u pomoć pri lovu na mamute, već o potrebi izvjesnog Pišića, Ilije i kolega im, redom radnika na željeznici, da šezdesetih godina prošlog stoljeća ostave svoje potpise naraštajima koji dolaze. Tko zna, možda će njihovi potpisi za koje tisućljeće fascinirati posjetitelje jednako kao i kosti špiljskog medvjeda.
Branimir nam je nekoliko puta ponovio kako se pri obilasku špilje važno opustiti i uključiti maštu. Vrlo brzo postaje jasno zbog čega. Na gotovo svakom koraku majka priroda se poigrala pa nataložila kalcijev karbonat u najneobičnije oblike. I bar svaki peti podsjeća na nešto. Ima tu Djeda Mraza, Svetog Nikole, mačaka, patuljaka, meduza, Kamenih svatova...
Branimir svakog dana prošeće špiljama i po nekoliko puta, a turistima priča uglavnom istu priču, pa bi pomislio neupućen netko da mu je posao prilično dosadio. No, on nas razuvjerava.
„Ma kakvi, ako se mene pita ovo je najbolji posao na svijetu“, kaže Branimir, dodajući da još uvijek uživa u svakom obilasku te da nerijetko i sam otkriva nešto novo što ranije nije primijetio.
Obilazak Donje špilje u pravilu traje četrdesetak minuta, no to ovisi o veličini grupe. Nakon toga zainteresirani se mogu uputiti i u razgledavanje Gornje špilje, čije su prostorije, kaže Branimir, znatno veće od onih u Donjoj, ali ta je špilja siromašnija stalaktitima i stalagmitima. Mi smo mu odlučili vjerovati na riječ pa smo se zaputili prema parkiralištu. U majicama dugih rukava ostali smo još neko vrijeme, iako je vani sunce već dobrano pržilo. Špilja nas je pošteno rashladila.
Ulaznica za razgledavanje Donje špilje stoji 50, a obje špilje možete razgledati za 80 kuna. Iako kompleks Cerovačkih špilja u sezoni razgleda oko osam tisuća mahom stranih turista, naše iskustvo kaže da ozbiljnije gužve nema ni u tragovima. Prije posjeta obavezno provjerite na službenim stranicama točno vrijeme obilazaka kako ne biste predugo čekali. Vrijeme, doduše, možete kratiti odabirom ponekog medvjedića, sove, ježa, ličke kape i sličnih suvenira koji se prodaju na samom početku staze koja vodi do špilja ili šetnjom po obroncima Velebita. Uspiju li ostvariti plan kojeg su razradili i za koji se očekuju sredstva, uskoro ćete tamo moći popiti kavu, možda čak i nešto pojesti, a do špilja ćete obnovljenom stazom. Uspinjača je još uvijek više u sferi mokrih snova nego realnih planova.
Cerovačke špilje svakako preporučujemo svakome, jamčimo da će vas ostaviti bez daha (ne samo zbog strmog uspona i frižiderske klime), a uspomene koje ćete s ovog mjesta ponijeti ostat će vam u sjećanju znatno duže od onih koje biste mogli skupiti ispijajući kavu iz magistralu.
