Moram priznati da mi ideja spavanja u pravom dvorcu nikada nije bila baš primamljiva. Ne znam, isto tako nisam baš ni volio Disneyjeve crtiće i sve te princezice, prinčeve i bijele konje. Ali ajde, ponekad u životu treba napraviti ustupke i činiti one stvari za koje tvrdite da nisu za vas. Jer kako biste inače znali da li ste u pravu ili ne? Nikako, morate probati. Tako sam i ja bio pozvan da provedem vikend u jednom dvorcu usred Austrije. Kako mi je bilo? Je li bilo duhova i čudnih zvukova?

Burg Plankenstein je dvorac / hotel koji se nalazi u Texingu, središnja Austrija, malo dalje od 'bogu iza nogu', a samo tri sata vožnje automobilom od Graza prema Salzburgu. Na prvu, ako ga idete uspoređivat s našim dvorcima onda ćete poveznicu naći s Trakošćanom, ali i Velikim taborom, ovisno o tome koja polovica mozga vam je više razvijena. Sam dvorac smjestio se na vrhu brda koje se uzdiže iznad malenog sela Plankenstein. Iako je za očekivati da će vas do dvorca na brdu voditi vijugava cesta u ovom slučaju to nije tako, tek dva zavoja koja vam daju naslutiti da se krećete iznad poveće provalije.

Dvorac je izgrađen prije nekih 800-tinjak godina, plus/minus koja desetka godina, a kroz godine postojanja promijenio je mnoge vlasnike i u jednom trenutku bio u izrazito derutnom stanju. No 1957. godine sudbina dvorca se naglo mijenja kada je u ove krajeve zalutao slavni austrijski arhitekt Hans-Peter Trimbacher koji ga počinje obnavljati. Vizura dvorca u ono vrijeme bila je toliko narušena da je arhitekt kopao po lokalnim arhivima i potrošio puno vremena kako bi pronašao stare slike i fotografije dvorca da bi dobio ideju kako bi ustvari trebao izgledati. No nakon njegove smrti dvorac nasljeđuje njegov sin koji nažalost, ili na sreću, nije imao dovoljno novaca da bi nastavio obnovu dvorcu te ga je prodao današnjem vlasniku. Sadašnji vlasnik je Herr Erich Podstatny koji je bogati bečki trgovac nekretninama. Njegova povijest je isto tako zanimljiva, ali o tome nekom drugom prilikom.

Gospodin Podstatny odlučio je od Burg Plankensteina napraviti hotel, ali ne u pravom smislu te riječi. Naime kada uđete u dvorac uopće nemate dojam da se nalazite u jednom hotelu sa 4 zvjezdice. Od hotela biste očekivali da ima široke hodnike, nervirajuću rasvjetu i sobarice koje izbezumljeno lutaju hodnicima u nadi da će pronaći koji bakšiš na stolu. No ovdje to nije tako. Onako kako je dvorac izgledao u svojim počecima tako izgleda i danas. Do soba se krećete uskim, vijugavim stubištem prolazeći kroz mnogobrojna masivna vrata iza kojih se skrivaju hodnici zadovoljavajuće veličine i sobe hotela.

Kako je vlasnik hotela strastveni kolekcionar umjetnina i starina tako je i cijeli hotel prepun istih. Većina namještaja koji se nalazi na hodnicima i u pokojim sobama je stari namještaj koji je kupljen od stanovnika obližnjih mjesta ili preko e-Baya, a samo maleni dio namještaja je originalan.

Trenutno je u hotelu 50 dvo do četverokrevetnih lijepo uređenih soba. Ali jednu sobu vrijedi izdvojiti iz mase, a to je 'viteška soba' koja nije predviđena za spavanja nego za održavanje sastanaka i službenih domjenaka. Ta soba je jedina koja je krcata čeličnim oklopima, sabljama, kopljima, krznom medvjeda te impresivnim umjetninama. U atriju je smještena lijepa ljetna terasa, a poseban ugođaj daje joj lozica koja se penje po svim zidovima. Iz tog atrija, ali iz jedne sobe u hotelu (tajna koju nismo smjeli saznati), dolazi se do malene kapelice koja se trenutačno obnavlja, a nakon obnove služit će za održavanje vjenčanja i drugih svečanosti.



U sklopu hotela nalazi se i malena taverna u kojoj se poslužuju tradicionalna jela specifična za ovo područje. Zanimljiva je činjenica da u selu, vlasnik hotela, ima i farmu na kojoj uzgaja goveda za hotelski restoran. Još zanimljivija činjenica je to da je glavni kuhar hotela, uz to što kuha, naručuje robu i osmišljava meni, isto tako i mesar koji sam sebi priprema meso za restoran. Moram priznati da momak zna pripremiti dobar komad mesa, ali mu prilozi nisu jača strana. Ili je to samo do mene? Ali ok, sve u svemu ponuda restorana je primamljiva, a porcije jako izdašne.

No vratimo se onome zašto sam ja odlučio spavati u ovom dvorcu. Ja sam veliki zaljubljenih u nadnaravno, duhove, galebove koji govore i konje koji lete, pa nisam htio propustiti priliku i pokušati se uvjeriti u postojanje nekih od njih. Naime za sam dvorac veže se legenda o 'bijelom ministrantu'. Riječ je o malom ministrantu, koji je za vrijeme opsade ovog kraja, u dvorac sakrio svo blago iz obližnje crkve u selu.



Legenda kaže kako su ga zazidali u posebnu prostoriju u nadi da ga neprijatelji neće pronaći i kako bi ga kasnije oslobodili i tako sačuvali dragocijeno blago. No kako su svi svjedoci tog događaja poginuli tijekom opsade sela tako je i ubogi ministrant ostao zazidan u toj prostoriji. Naravno, do danas nitko nije pronašao tu prostoriju, barem su nam tako rekli, a i svaki dvorac mora imati jednu legednu sa zazidanom osobom unutar zidova dvorca – inače ne bi zadovoljio uvjete koje dvorac mora zadovoljiti. I to je meni bilo dovoljno da ne sklopim oči do dugo u noć kako bi dočekao zalutalog Caspera ili nekog stvora koji si je naumio da će me plašiti - nažalost ništa od toga.



Iako je taj vikend bilo veliko snježno nevrijeme i vjetar je puhao kao da se nalazimo na Masleničkom mostu, nisu se čuli čak ni zvižduci vjetra. Priznajem da sam zaspao pomalo razočaran, ali tko zna što se zbivalo kada sam tvrdo spavao.

Uglavnom, ako tražite mjesto na kojem ćete se osjećati kao malena princeza na zrnu graška ili možda želite pokazati da ste stvarno njen princ na bijelom konju svakako razmislite da provedete barem jedan vikend u ovom hotelu. Moja preporuka je da to učinite za vrijeme ljetnih mjesec, kada su okolne šume prepune zelenila i raznih aktivnosti kojima ćete ispuniti svoj dan.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju