Još sam kao mala uvijek molila mamu i tatu da imamo psa ili macu, no kako smo bili podstanari, a odrastali smo u dobu u kojem jesmo, bilo je bitnije prehraniti nas nego životinje, pa sam morala čekati punih 29 godina da se to dogodi. Osim Nera, koji je bio pas mojih dide i bake i koji nas je napustia samo dan prije dide, pa su obojica potvrdili onu staru da čovik i njegov najbolji prijatelj parte zajedno, Tia je jedini pas u mom životu.



Bila je to jedna čudna priča. Iz azila za pse je nisam spasila ja, već moji prijatelji, koji su mjesec i pol nakon toga odlučili otići raditi u Englesku, pa su Tiu ostavili sa mnom i Vladiem. Bila je to neviđena ljubav na prvi pogled, ja bih rekla da je ona izabrala mene. Kako je bilo sve neizvjesnije hoće li oni Tiu moći povesti u Englesku, zajednički smo se, usprkos njihovoj tuzi, dogovorili da Tia ipak ostaje sa mnom jer je već odlučila, kako ja uvik volin reć, da sam ja njen čovik. Tako je krenila ljubav koju nitko više na ovom svijetu ne može rastaviti.

Kako sam ja uvijek u nekim putovanjima i Tia se morala brzo naviknuti na razna prijevozna sredstva. Prvo smo vježbali s autima, gdje je u prvih par mjeseci 3 puta povratila, ali nakon tog perioda više nam se to nikada nije dogodilo. Kada je stiglo ljeto počeli smo s brodovima, trajektima, barčicama i svim vodenim prijevozom. Brzo sam shvatila da odsad pa dok god Tia bude putovala sa mnom, moram prekrižiti katamaran sa svoje liste prijevoznih sredstava. Zašto? Pa ukoliko se odlučite putovati katamaranom pas je primoran stajati u vanjskom boksu koji definitivno nije mjesto za psa koji je do par mjeseci prije bio toliko isprepadan, s dermatitisom, rupama u dlaci i, sasvim sam sigurna, tisućama nesretnih misli.

Tako da do kojeg god otoka poželimo ići, idemo isključivo trajektom, gdje je jedina obveza da je Tia vezana. Izuzev onog puta kada smo se vozili od Dubrovnika do Baria, pa je na vrhu broda bila samo ona i njena dva mala, velika četveronožna prijatelja. Bio je to dobar slobodni pseći party, jer se po prvi put počela igrat s velikim psima. Kad sam vidjela kako je vlasnik ta dva psa navlačio Tiu na igru, pridružila sam im se i nakon 10-ak minuta Tia se zaista počela igrati s velikim psom.

Kasnije mi je čovjek objasnio da sam sjajno postupila ušavši u igru i kako je njegov posao zapravo socijalizirati pse koji su dugo vremena proveli u azilu na normalan život. Bila sam presretna. Naučio me nekim trikovima i nakon toga često sam radila upravo ono što je on radio na toj palubi, pokušavala sprijateljiti Tiu s drugim psima i uspijeva nam, jako nam dobro uspijeva, toliko da su joj sad svi psi prijatelji, bar što se otvorenog tiče. U kući joj, pak, dosađuju.



No da se vratimo na sve Tijine ljetne avanture. Išli smo prvo na Vis, pa je s Visa bila na Biševu, gdje nas je jedan od Vladievih prijatelja prve, rano ujutro, uveo u Modru špilju. Tia je svjetlila plavo i to ne samo taj jedan put, već je bila i u noćnom posjetu Modroj špilji. Jedini dan u godini kada je to zaista moguće jeste na Biševsku noć. Može se mala lavica pohvaliti nečim što vjerojatno većina ljudi u Hrvatskoj ne može. No nije mogla ni sanjati da će se još voziti i gliserom do Zelene špilje, pa do Budikovca, a malo nakon i ganjati ptice po Palmižani.

Na Hvaru je bila od Hvara do Sućurja, sve je to malo čupavo klupko ljubavi prošlo, pa se čak popelo i na predivnu Hvarsku tvrđavu i guštala u pogledu na Paklene otoke. No mislim da je kampiranje na Lastovu zavoljela najviše jer, pazite sad, u kampu postoje patke. Smijali smo se jako, a čini mi se ponekad da se danas smijemo još jače kad se prisjetimo kako nam je došla jedna starija Talijanka sa svojim smiješnim engleskim reći da je jedna patka pobjegla, ali da Tia ganja drugu. Mi smo bili sasvim mirni jer Tia obožava skakutati za pticama, ali uvijek samo za gušt, nikad za napad. Mora bit da je tata bio neki ptičar, lovac, nešto takvo jer znamo da je ovu pustu pamet dobila od mame border colice.

Stigla je jesen i morali smo krenuti i na neki veći put, jer putovanja me zovu i u snovima, pa smo se spremili za dva tjedna mog drugog doma, kako volim nazivati Sardiniju. Toliko ljepote koje može pružiti taj otok stane u ljepote cijelih kontinenata. Ljudi kada misle o Sardiniji uvijek razmišljaju kao o nekom luksuznom turizmu, jer uglavnom jedino što čuju o Sardiniji je zapravo Costa Esmeralda, koja zaista i jest namijenjena isključivo bogatim turistima. No to je samo mali dio jednog od najvećih otoka Europe.

Sardinija ima petlju špilja i njihovih tunela veliku preko 100 kilometara. Jednu koja ima i najveći stup gdje se stalaktiti i stalagmiti spajaju u Europi i druga u svijetu, a nju smo obišli za vrijeme ovog posjeta. Grotta di ispignioli nas je fascinirala, ali samo nas, ne i Tiu, jer njoj nije bio dozvoljen ulaz pa smo bili sretni što ju je gospođa na ulazu pričuvala za nas 20 minuta.

No već u jednu drugu, Grotte del bue marino, u koju se može doći samo morskim putem, ulaz joj je bio dozvoljen. Pa smo laganom vožnjom brodom stigli do ulaza u špilju u kojoj su se nekoć skrivale sredozemne medvjedice. Kako je na tlu bila željezna konstrukcija po kojoj Tia nije mogla hodati, često sam je za vrijeme govora našeg vodiča morala držati u naručju. No sigurna sam da su joj najdraži dijelovi Sardinije bile beskrajne pješčane plaže gdje bi uvijek našla kojeg prijatelja, pa bi satima s njim ili njom trčala po bijelom, blistavom, sićušnom pijesku.



Cala Domestica, jedna od mojih omiljenih plaža, koju sam prvi put posjetila za vrijeme festivala Duna Jam, jako joj se svidila. Tamo si je našla prijateljicu, border colliea, što je polovično i sama, pa smo ih uživali gledati kako se zajedno hvataju po plaži, a i malo planinarenje do jedne od kula, kojih je Sardinija puna, bilo joj je više od užitka.

Planinarili smo i na Sella del diavolo, brdo pored Cagliaria, ujedno i glavnog grada ove talijanske pokrajine od 1,6 milijuna ljudi. Volim priču o Đavoljem sedlu, kako bi značio prijevod s talijanskog. Priča kaže kako je sam vrag vidio ovo predivno mjesto na kugli zemaljskoj i odlučio ga prisvojiti za sebe. Kada su krenuli u napad, s neba su se u zaljev spustili arkanđeo Mihael i mnogi drugi anđeli. Na nebu se odvijala velika bitka, a kako su anđeli pobjeđivali, vrag je odlučio pobjeći. U trenutku bijega mu je ispalo sedlo, palo u vodu i pretvorilo se u brdo preko kojeg sam se stotinama puta prešetala. Tako je brdo dobilo ime Đavolje sedlo, a zaljev se zove Zaljev anđela.

Na putu za Cala Goloritze, gdje smo šetali niz strme kamene odrone sat vremena, nailazili na Pinnetue, stare kućice gdje bi pastiri nalazili utočište prije nego bi ih uhvatila mrkla noć, Tia se upoznala i s magarcima i divokozama, koje su joj bile iznimno interesantne. Nije skidala pogled s jednog od njih dok smo ga mi okupirali sa svih strana ne bi li uhvatili koju dobru fotografiju prije nego skokom nestane u trenu. Plažu kao da štiti velika kamena gromada nazvana Sinfonia dei Mulini a Vento, koju je prvi puta odpenjao Alesandro Gonga 1981. godine.

Na plaži smo tako i tog dana zatekli penjače, skoro pa jedine, s obzirom na to da smo se spustili na plažu kao posljednji, što je bio pun pogodak jer su svi ljudi odlazili pošto ih je čekao uspon od sat i pol, koji nas baš i nije pretjerano zabrinjavao.

Plaža di Portu Cauli dala nam je još jedan božanstven dan. Osim što smo se s mojim prijateljima, Andreom, Gianlucom i Nicom glupirali na skimboardu, iznajmili smo i SUP-ove pa smo se vozili uz predivnu obalu do daljih malenih, skrivenih, napuštenih plaža, a Tia je cijeli dan bila u ljubavi s nekim zgodim crnim psom čije ime nismo saznali, al' smo ga u sekundi svih petero zavoljeli.



Dolazak na Sardiniju, osim spomenutog trajekta iz Dubrovnika za Bari, zahtijevao je još nekoliko prijevoznih sredstava. Kada smo stigli u Bari shvatili smo da možemo ići od Baria do Napolia za samo 14 eura, što je bila divna vijest. No uskoro smo saznali da ne možemo ići sa psom. Kako je bilo potpuno glupo i nepotrebno da svi idemo vlakom, Vladi i Toni su otišli autobusom, a Tia i ja smo sjele na vlak kojeg sam za nas dvije platila 76 eura. Nitko nikad nije rekao da je lako putovati s psom, a pogotovo ne jeftino.

Kad smo došli u Napoli, na trajektu sam trebala kupiti i kartu za Tiu, a isto smo ponovili i kada smo se vraćali iz Olbie za Livorno. Nismo opet htjeli putovati odvojeno, a u planu smo imali i posjetiti moje prijatelje u Perugi. Kad smo preuzeli auto, dogovorili smo se da ga ostavljamo u Anconi, tako da odmah možemo uhvatiti trajekt za naš Split. No prvo smo se odvezli u Pisu, što je momcima i Tii bio prvi put, pa ne čudi da su se iznenadili kako je zapravo malen taj kosi toranj. No, usprkos ne baš impozantnom tornju, mislim da je Pisa jedan presladak, pravi mali talijanski grad s dušom.

Nakon ručka u Perugiai morali smo brzo gibati jer je cesta, koja je divna za promatrat; brda, šume, mala sela, cjelokupna priroda zaista divna, ali i poprilično krivudava, pa za mali broj kilometara treba puno više nego što se čini, toliko više da smo se zadnji ukrcali na trajekt.

Jesen je vrijeme kad odjednom stres napusti vrata Splita i kad se sve počne vraćati u normalu. Nije to neka normala jer i sezona nam je normala, al' u ovu zimsku fjaku grada. Kako je i moj stres pobjegao glavom bez obzira kad sam našla vremena za prirodu, morala sam produžiti to blaženo stanje mira, pa smo u zadnjih 5 dana mogućeg planinarenja po Velebitu prije zimskih uvjeta skupili backpackove i Tiu i krenuli na Premužićevu stazu. Zakucali smo na vrata Zavižanskog doma po najvećoj jesenskoj buri u 10 sati navečer. Kad sam ušla s Tiom vlasnik je odmah je podigao hajku: "Ne može pas, idite u Rossijevo sklonište".



Rossijevo sklonište udaljeno je dva sata šetnje od Zavižana, što ne bi bio problem da smo stigli u neko normalno doba dana, ali ovako u noći, s burom koja nas je i idućeg jutra, iako je bio dan, prisilila da planinarimo s dvi jakne i majicom, nije se moglo pregovarati, nismo mogli nigdje. No smilovao nam se naš stari dobri domaćin, legendarni šjor Ante, pustio je da Tia spava u drvarnici, al' da ni pod razno ne smije u sobu. Ispoštovali smo gazdu te sam svako malo odlazila u obilazak svoje princeze.

Ujutro smo već jako rano bili na stazi. Čekao nas je dan pun vjetra, ubrzo smo shvatili da je najbolje da sam ja na čelu kolone jer, koliko god Tia pazila na sve nas, ipak je bilo najgore ako bi ja bila negdje između ili na kraju jer bi se tada doslovno svima plela noge ne bi li došla do mene pa do početka, pa opet natrag do mene. Tako smo Tia i ja postale predvodnice naše vesele ekipice. Trčala je kao luda, umjesto naših 60 kilometara ona je, po mojoj slobodnoj procjeni, prešla otprilike 200. Bila je umorna i sretna.

Kada smo stigli na zadnje spavanje ispred skloništa Skorpovac, na Vladievo i moje veliko iznenađenje uočili smo dim, a nedugo zatim čuli i lavež nekog velikog psa i tada smo ugledali Kuju. Od izbezumljenosti samo sam podigla Tiu u naručje i čekala da taj veliki pas, koji je na kraju ispao nešto manji s obzirom na to da ima tijelo tornjaka, ali nešto niže noge, dođe do mene.

Počela je skakati na mene ne bi li došla do Tie, no u tom trenutku iz skloništa je izašao njen vlasnik Guja i cijelu situaciju doveo u red. Netom poslije pridružili su nam se i momci, pa smo svi zajedno objasnili Guji kako, eto, mi na planini u to vrijeme kad je s planinarenjem već skoro pa gotovo. No s obzirom na to da je već bio kraj listopada, bar nismo naišli na puno poskoka. Samo jednog, al' je bio divovski.

Kako se bližio Božić morali smo riješiti vize za Kubu za mene i Vladia, a pošto Kubanska ambasada baš nije bila revna oko odgovaranja na mailove s mojim, za njih vjerojatno čudnim upitima, uputili smo se automobilom s mojim roditeljima i Tiom na advent u Beč. Na putu u Beč nitko mi nije pogledao putovnicu za psa, baš kao ni igdje drugdje. Jedino gdje sam ikad bila upitana za njenu putovnicu bilo je na šalteru dok sam kupovala kartu za već spomenuti vlak iz Baria.

Tii je puno draže kad idemo po plažama, planinama i otocima, ali sigurna sam da je u Beču imala jedno potpuno drugačije, ali također lijepo iskustvo. Dok smo na Sardiniji uglavnom spavali kod mojih prijatelja, u Beču smo trebali stan. Kada sam u filterima promijenila opciju pod putovanje sa životinjom, svi stanovi koji su mi upali u oko nestali su, pa sam pregledala sve preostale i ipak našla jedan baš u centru i da je zaista lijep, a da je i Tii dozvoljeno. Dok smo mi rješavali vizu, Tia se s mojim roditeljima prešetavala gradom kao prava mala bečka dama u svojoj maloj crvenoj kabanici.



Zona oko muzeja ima sve, predivne male drvne štandove, s kuglicama svakakvih boja i oblika, pa je Roko, moj mali tek rođeni nećak, dobio svoju prvu kuglicu za bor, a tu su i barovi i restorani, a gradi se i nova velika zgrada u kojoj će se smjestiti njihova Savezna skupština. Negdje tu u sredini krije se veliko ograđeno, drvom prekriveno igralište za pse. Tia je u nekoliko navrata satima divljala i ganjala se sa svojim prijateljima, jednom je Vladi dva i pol sata s njom čekao dok smo mama, tata i ja obilazili gigantski, predivni prirodoslovno-povijesni muzej.

Na povratku smo stali u Sloveniji kod prijatelja gdje je prvi put učinila nešto potpuno čudno. Piškila se u njihovoj kući na tapet u dnevnom boravku. Bila sam u potpunom šoku. Već sam je imala 9 mjeseci i nikada to nije učinila, čak ni kad smo je tek dobili i kada je zaista bila pod velikim stresom. Tada su mi barba Toni i teta Majda objasnili da je tu uvijek sjedio njihov pas koji je nedavno uginuo. Možda je nekima ova moja iduća misao neshvatljiva i djetinjasta, ali ja mislim da mu je Tia na ovakav način odala počast, jer kad se piškila nije ju bilo sram kao što je bude kad pojede govno ili napravi nešto drugo što joj se ne opravdava, jednostavno se piškila kao da smo vani, kao da je to normalno, kao da je to morala učiniti.

Zagrebu smo se prišuljali u kasnije sate pa smo pohitali kod moje prijateljice Marite koja je jedva čekala da joj Tia opet dođe u posjet, jer smo i u Zagreb već prije putovali. Mala putnica sad se sprema osvojiti Triglav, posjetiti Bled, Bohinj, otići na highline meeting u Italiji sa svojim starim dvonožnim i novim četveronožnim prijateljima. Pokušavamo dokučiti kako bi mogla s nama na Santorini i svašta još nešto, tako da se nadam da ćete skoro opet čitati o našoj maloj velikoj putnici.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju