Prodorno, živopisno, strastveno, veličanstveno. Ostala sam sjediti u sjedalu aviona kao ukopana, pomalo tužna jer sam je završila. Odugovlačila sam punih mjesec dana, čitala je malo po malo, okretala svaku od tih 655 stranica teškom mukom, jer sam znala da se svakim okretajem sve više bližim kraju.



Kojem kraju se bližim? Zar svakim okretajem nisam sve bliže kraju, smrti, sreći ili nesreći, o svemu tome progovara Donna Tartt. Bez preuveličavanja, baca nas u kaljužu današnjeg vremena i društva i opet izdiže iz nje kao feniks iz pepela.

Ona svoj glavni lik, Thea, udara sa svih strana, daje mu prostora za bijeg, prostora za sreću i onda ga ponovo cipelari na smrt. U nekoliko navrata zaista su mi potekle suze i to iz prostog razloga, same ljepote njenog pisanja, slaganja rečenica, dubine i predivnog talenta.

Kad sam ugledala knjigu Češljugar, s upravo tom malom ptičicom božanskog pjeva na naslovnoj stranici, u dućanu Algoritma u Zagrebu, za mene nije bilo dvojbe. Uzela sam knjigu i odlučila da će baš ona biti moj prijatelj na putovanju. Putovanje bez knjige je kao dijete bez osmijeha. Otužno, neprirodno, bolno.

Još kao mala, odrasla sam s knjigama, natjecala sam se u osnovnoj školi s prijateljicom Dajanom, danas mojom knjigovođom, koja će više knjiga pročitati u jednoj godini. Ali odrasla sam i s grdelinima (češljugarima) svuda oko sebe. Tolika jutra budio me njihov pjev. Svaki put kad ugledam grdelina, osjetim kao da me moj dida Ante ili Bosa, kako su ga zvali, jedan od prvih tićara u Splitu, gleda i pazi na mene, kao da je tu.

Knjiga kao da je bila znak, morala sam doznat što mi ima za reći, a rekla je puno. Češljugar je definitivno s razlogom, potpuno zasluženo, po mom skromnom mišljenu, dobio Pulitzerovu nagradu 2014. godine.

Čitajući ga, lakše sam spoznala i sav onaj nered St. Kilde u Melbournu. Toliko velik grad koji pruža apsolutno sve, toliko mladih u potrazi za poslom, za novcem, za zabavom, za životom. Centar prepun ljudi, svi uživaju u blagdanskom ozračju. Izlog robne kuće Myer, već 60. godinu zaredom ima božićnu priču. ACMI (art, film and digital culture) predivna izložba berlinske umjetnice Julian Rosefeldt Manifesto koja ispituje ulogu umjetnika u današnjem društvu. Ispred galerije veliko božićno drvce od lego kockica s Djedom Božićnjakom koji drži dasku za surfanje, velike rasprodaje, grafiti, restorani, kafići, sve živo, fino i veselo.

Dva dana centra za mene su dosta, 40 stupnjeva bilo je u zraku, žudim za plažama, toplinom i morem. Stižem na plažu St . Kilda, u jedan od jeftinijih hostela "Traveler home", trebam štedjeti. Taktika je ovakva, ako idem u jeftinije hostele, svaku petu noć imam "besplatno".

Ulazim u sobu, pod pun smeća, ustajali zrak, nesnosna vrućina. Nogom guram stvari ispod kreveta da bih napravila malu čistinu, samo da imam gdje ostaviti svoj ruksak. Izlazim što prije, jer jedan od mojih novih cimera u 13 sati još uvijek spava, a potom, nekom ludom slučajnošću, pred odlazak na plažu srećem Talijane koje sam upoznala u hostelu u centru, gdje sam prije odsjela i počinje se piti, rekla bih bez mjere. Oni puno više nego ja, ali pratim ih, smiješni su.



Jako, jako pijani, nakon 4 sata odlaze na festival, a ja u parku upoznajem Iaga, koji se upravo prešetava po svom slacklineu (užetu, op.u.). Smije mi se jer padam. Iako tvrdim da znam i sama se sebi smijem. Dva dana potom našli smo se srećom u parku, pa sam mu imala prilike pokazati da zaista znam, a onda nam se pridružio i Francuz koji je pobjegao s posla iz obližnjeg kafića, samo da bi nakratko s nama mogao slackati. Iz Francuske i Brazila su, naime, svi najbolji slackeri današnjice. Bilo mi je kao na svjetskom prvenstvu gledati finale najboljih.

Na povratku u hostel nalazim sve svoje nove cimere kako sjede na podu ispred sobe, s njima još neki nepoznati momak. Pitam ih koliko su tu, odakle su, što rade. Neki su tu već jako dugo, a ne rade. Čudno! Pošto je sve jako skupo, tražim objašnjenje, na koji način preživljavaju, nije da izgledaju kao neki mamini i tatini sinovi. I onda ulazimo u rijeku koja vodi u more bez kraja. Dilanje! Droga! "Imam taman za platit' stan. Radim ovo gdje god dođem po svijetu. Putujem već godinu. Ja dvije. Ne znam želim li se vratit kući. Ja ni ne znam gdje je moj dom". Tako u beskraj beskraja.

Sutra sam nakon još jedne dugotrajne sesije slackanja stigla do vegetarijanskog restorana "Lentil as anything", sa 6 ponuđenih jela, za koje platiš tako da u kutiju ostaviš onoliko novaca koliko misliš da bi trebao. Kad smo stigli, s obzirom na princip rada, nije me iznenadio red koji se stvorio pred malenim restoranom. Čekajući pričali smo s ljudima oko nas i tako sam se, eto, opet zatekla u raznolikom društvu.

Za malenim stolom desno od ulaza, tik do prozora, s crvenim sjedalicama, smjestilo se nas 6. U samom kutu pognute glave sjedio je momak koji nije rekao ni riječ, ali je pojeo 2 obroka, a nije ostavio ni centa u kutiji. Pored njega mladi Australac, hipijevskog stila, poprilično napušen, odrastao na farmi na sjeveru, putuje Australijom i želja mu je obići je cijelu prije nego krene u istraživanje ostatka svijeta. Sa 16 je godina prekinuo školovanje, kao i mnogi mladi u Australiji, što mi je bila jedna od najiznenađujućih činjenica cijelog putovanja po toj zemlji. Mislim da ni on nije ostavio ništa u kutiji. Lijevo od mene sjedio je riđokosi Englez koji sanja da bude scenarist tv serija, piše puno i svakodnevno i šalje scenarije, ali muči se s time da ih itko pročita. Desno od mene, moj cimer iz hostelske sobe, koji izgleda u najmanju ruku kao beskućnik, a tu je još i momak plave duge kose, kiwi, kako je nadimak za ljude s Novog Zelanda, ogromnih zjenica, vidno "zgažen", upravo u špici nekog tripa, koji je također pojeo 2 obroka i nije ostavio ništa u kutiji. Stol do četvero skejtera, sve do jednog kuleri, ali isto tako bez lipe u džepu. Shvatila sam da mnogi tu dolaze samo da bi jeli jer nemaju novca za priuštiti si išta drugo.

Dan nakon, krenula sam na Phillip Island napokon upoznati najmanje pingvine na svijetu, visoke svega 33 centimetra, ali ni to jutro nije moglo proći u miru dernjava, krika, vika. "Izbačeni ste, morate vanka, kupite prnje i izlazite!", recepcionar ulazi u 8 sati ujutro u sobu i viče na jednog od mojih cimera, Alexa, potom isto radi i u sobi pored, s drugim momkom.

Za pola sata svi su već budni i na hodniku traje rasprava, a dolazi i policija. Moja pomisao je: "Zar ovo nije korak previše". Policija nam ulazi u sobu nešto prije 9, njemački par, koji je došao večer prije, vidno je potresen, policija prijeti Alexu da ako se ne spremi, morat će ga uhititi, on ih traži samo razumno vrijeme za pakiranje jer tu živi više od mjesec dana. Nakon velike rasprave, u kojoj svatko spominje svačija prava, dopuštaju mu da se spakira i odlaze, uz napomenu da će se vratiti ako se ne požuri. Razlog cijelog nereda bio je taj što nisu prestali piti u 11 sati, kako nalaže kućni red, nego su nastavili u sobi pored, do malo iza ponoći.



Pred odlazak nisam mogla šutjeti, morala sam reći recepcionaru da se tako ne radi posao. Imam 2 hostela i jedno je sigurno, ako imaš problem s jednom osobom, rješavaš ga s tom osobom, ne sa cijelim hostelom.

Iz potpunog kaosa St. Kilde, uskočila sam u čistoću i mirnoću Phillip Islanda. Hostel "Travelers Accomodation", velik, čist i s jako malo ljudi, baš ono što mi je trebalo. Kratka šetnja do Churchil Islanda s Miriem, mojom novom prijateljicom, a onda s 3 momka koja sam "užicala" prijevoz, koji bi inače platila 30 dolara, na paradu pingvina. Kad smo stigli tamo, mojoj začuđenosti nije bilo kraja, postavila sam blagajnici stotinu pitanja. Kaže da svaku večer u sezoni imaju 3500 ljudi, svaki od tih ljudi plaća 24 dolara za ulazak plus sve ono što se potroši na suvenire.

Ja pak dolazim s Balkana pa pitam čije je to vlasništvo. Kaže ona državno, a ja i dalje sumnjičava, naviknuta na naš mentalitet, pitam pa gdje se taj novac troši, a ona kaže da ide u obnavljanje parkova po Australiji. Iako mi je činjenica da Australija ima preko 500 nacionalnih parkova odavno poznata i dalje sam je gledala sumnjičavo, no ipak odustala od daljnjih pitanja i krenula na paradu.

Mali pingvini, najmanji od 17 vrsta koliko ih postoji diljem svijeta ili, točnije, diljem južne hemisfere. Ova vrsta postoji samo u Australiji i na Novom Zelandu. Svaku večer izlaze na kopno da bi se smjestili po brdašcima povrh plaže. Poneki ne izlaze tjednima iz mora jer mogu spavati i plutajući. Kad su se prvi pojavili, zavladalo je veliko uzbuđenje, bili su preslatki. Dugo bi izlazili iz mora, stigli bi na plažu i baš kad pomislite da će napokon krenuti na brdašca, svojim bi se malim nogicama zatrčali natrag u more i bacali se na prsa po pijesku, pa se zabijali u novi nadolazeći val.

Kad su se napokon svi spremili po malim kućicama, vjetar je počeo bjesniti pa smo ubrzo otišli u hostel, a ujutro sam se probudila spremna za hranjenje pelikana. Nakon duge jutarnje šetnje po kilometarskoj plaži, u podne sam se nacrtala u San Remunu da bih vidjela desetke pelikana kako strpljivo čekaju svog hranitelja.

Svaki dan nekolicina ostane s malim pelikanima, da ih u slučaju opasnosti brzo potjeraju u vodu i spase njihove živote, a ostatak dolazi na hranjenje. Kad se vrate preostali pelikani, idu u lov na hranu. Bili su živopisni, glasni i ratoborni. Kljunom bi uhvatili ruku gospodina koji ih je hranio ili bi se njih troje, četvero potuklo za isti komad ribe. Bili su prekrasni.



Za taj sam si dan zacrtala još jedno hranjenje i to klokana, jer moj se odlazak iz Australije bližio, a ja još nisam vidjela pravog klokana. Na stotine malih wollabya da, ali pravog klokana, ne. Taj su me dan dva vozača autobusa vozila besplatno, dvaput sam stopirala i to s velikom lakoćom sveukupno 5 minuta, prešetala sam 12 kilometara, vidila stotine zgaženih životinja putem, posjetila konzervatorski centar za koale i otišla u wildlife samo da bih nahranila klokane.

Kad sam ih ugledala, bila sam presretna i kad bi me svojim usnicama dirali po ruci da bi pojeli hranu, smijala sam se od radosti, sve do trenutka dok me emui nisu počeli gristi. Ta bića pojela bi vas da mogu, a kad vide da u ruci imate kesicu, bolje vam je da je skrijete ili bježite. Treće opcije nema. Otok Philip sam napustila s osmjehom i vratila se u Melbourne.

Slijedio je Božić. Moj prvi Božić na suncu u kostimu, na plaži i 40 stupnjeva. Badnjak je bio predivan, na plaži se okupilo mnoštvo ljudi koji su svirali, bubnjali sve jačim i jačim tempom kako se bližila ponoć, a onda su u 15 do 12 i plesači vatrama prestali plesati, jer se čitavo mnoštvo diglo na noge i bez prestanka plesalo iduća 4 sata, dok nas policija sve nije rastjerala.

Božićno jutro bilo je mamurno, a cure su u sobi najranije ujutro otvorile bocu šampanjca i onda je došao Alex, upravo onaj kojeg su izbacili iz mog prošlog hostela, koji se slučajnošću našao u sobi pored, u mom novom hostelu, s kako je on mislio, slomljenom nogom. U bolnici smo bili do 3, da bi se ispostavilo da je samo kukavica, kako sam mu dobacila odmah nakon izlaska, jer ništa nije bilo slomljeno, pa smo se napokon u 4 pridružili ljudima na plaži.



Crvene kapice
i mala božićna jelka u pijesku bili su jedini znakovi da je zaista Božić. Moje srce to nije osjećalo, pa nisam imala ni neku tugu i želju za domom, što je bilo savršeno.

Idućeg dana došlo je vrijeme da napustim Australiju, sa stilom. Na aerodromu situacija zbog koje sam prije 3 ili 4 godine u Parizu povjerovala da je film Sam u kući totalno realan. Tog ljetnog dana na aerodromu u Parizu djeca su doslovno visjela sa svake moguće šipke ili šaltera, a red je bio izvan vrata i nije se znalo tko je čije dijete. Na aerodromu u Melbourneu nije bilo toliko ljudi, ali zbila se slična situacija.

Odlazim na check in i ugledam djevojčicu od 5 godina kako besciljno luta prostranstvom aerodroma, svi žure, zaobilaze je, a ja stanem kao ukopana i promatram je. Uplakana je, nakon 15 sekundi znala sam da je izgubljena.

Dolazim do nje, spuštam se na pod da budemo u istoj razini, da se ne boji i pitam je gdje su joj mama i tata, a ona ne zna i trese se i plače. Uhvatim je za rukicu i pričom dolazimo do šaltera. Smirenija je, ali suze teku kao lude i upravo dok počinjem prepričavati gospođi što se dešava, ona trči prema nekom gospodinu i viče "našla sam ih". Dolazim do njih, a oni preplašeni zahvaljuju i grle me. Kažem kako je bila hrabra i odlazim sretna u novu avanturu na Novi Zeland.

Cijene:

Melbourne - Phillip Island: Povratna karta 24 dolara
Parada pingvina: 24 dolara
Koala conservation center: 12, 5 dolara
Wild life: 18 dolara
Melbourn - Auckland avion: 425 dolara

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju