Galerija 5 5 5 5 Ivana Perić autorica je, novinarka i putopisna kroničarka čiji su život i rad snažno vezani uz Bejrut – grad kojem se stalno vraća i o kojem piše - iznutra. U svojim reportažama, putopisnim tekstovima i angažiranom novinarstvu poseban naglasak stavlja na svakodnevni život i obične ljude. Kroz fragmente koje skuplja od izbjegličkih logora do parkova i plaža prikazuje kako se život - "ide"... unatoč krizama, ratovima, ekonomskom slomu.

U trendu Sirniki Doručak ili desert: Pogačice sa svježim sirom koje se divno slažu s voćnim preljevima Porezni raj Najbolji izbor za preseljenje? U ovoj europskoj zemlji prosječna je mjesečna plaća 8249 eura Tjedni jelovnik 7 finih jela za svaki dan ovoga tjedna koja se rade bez puno drame i kompliciranja

Ona Bejrut ne doživljava samo kao geografski i urbanistički pojam, već ga vidi u svim njegovim slojevima, kao živi organizam sastavljen od mirisa, zvukova, detalja i ljudskih priča. O njemu piše plastično, koristeći snažne slike i kontraste, poznajući ga i osjećajući ga – sasvim intimno. Ona istovremeno suosjeća s njime, voli ga, opisuje i kritizira: grad nasilja i ljepote, sasvim uništen i posve živ, pun kaosa i crnila, pun otpora, ljepote i ljudskosti.

Njezine društveno-političke analize ističu duboke nejednakosti, kritiziraju korupciju i političke elite te opisuju atmosferu prosvjeda i napetosti koje obilježavaju suvremeni Libanon. Svaki je njezin tekst komadić priče o politici, o nepravdama, o kompleksnom društvenom prostoru - “grada bombi i bombona”. Tako je nazvano i predavanje koje će održati 23. travnja u CeKaTe-ovoj Putničkoj klasi, a tim smo je povodom i zamolili dan nam odgovori na koje pitanje.

U CeKaTe-u ćete održati predavanje o Bejrutu. Kako se uopće započinje priča s toliko slojeva?

Vjerojatno ću početi od sadašnjeg trenutka i nedavno dogovorenog primirja između Izraela i Libanona, čime barem nakratko prestaje ratna tutnjava i teror nad Bejrutom i ostatkom Libanona. Nije doduše za nadati se da će se izraelska vlast držati primirja, jer su dosad svako primirje brzo prekršili. Počet ćemo, nažalost, s tom konstatacijom o konstanti rata. Iako je izuzetno važno pričati o ratu i ekonomskom nasilju koje proživljava narod u Libanonu, želja mi je da bar malo zaronimo i u druge aspekte bejrutske svakodnevice - u izdržljivost, raznolikost, kreativnost i ljepotu grada i ljudi koji ga drže na životu u teškim i najtežim okolnostima.

Što je ono najvažnije što želite prenijeti slušateljima?

Ne bih htjela umanjiti patnju i očaj koji proizlazi iz dugotrajnog stanja rata i siromaštva, a što je sve evidentno u Bejrutu. Oko osamdeset posto stanovništva Libanona živi u siromaštvu, a u Bejrutu su klasne razlike najesktremnije. Bejrut je grad izbjeglica i migranata. U gradu nema generacije koja nema živo sjećanje rata. Čitav jedan kvart zove se Mala Armenija, u njega su prije više od stoljeća došli Armenci kad su bježali od genocida. Kroz recentna desetljeća došle su i izbjeglice iz ratova u Siriji i Iraku, Palestini. U Libanonu postoji dvanaest palestinskih izbjegličkih kampova, ta mala Palestina zapravo opstaje u Libanonu od sredine prošlog stoljeća. Gaza je ni tristo kilometara južnije od Bejruta, kao da se iz Zagreba zaputite u Zadar. Dodajte svemu tome najrecentniju, sedmu po redu izraelsku invaziju na Libanon od 1970-ih. O tome svakako želim govoriti, pogotovo zato što se u hrvatskoj javnosti o ratu u Libanonu gotovo uopće ne priča i ne piše.

Iako je Bejrut grad obilježen ratovima i izrazitim ekonomskim nejednakostima, želja mi je prenijeti da je istodobno i više od toga, da se radi o fascinantnom gradu, jednom od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. Libanon je inače svjetski rekorder po koncentraciji takvih gradova na malom području (Bejrut, Biblos, Saida, Tir, Tripoli). Radi se o impresivnom urbanom prostoru na kojem su se stoljećima susretale različite kulture, i koji i dan danas živi kao šareni kolaž sastavljen od maltene čitavog svijeta. Ne želim zanemariti tu moćnu i zanosnu stranu Bejruta, otpor i životnost grada, način na koji ljudi krpaju grad i jedni druge. Pogotovo zato što je zbog stalnih ratnih i ekonomskih pritisaka Bejrut jedno od onih mjesta kojima se u javnosti suštinski poriče pravo na sadašnjost, a kamoli na prošlost.

Prvo putovanje u Bejrut - očekivanja i stvarnost?

Iako sam o Bejrutu puno čitala i slušala prije prvog odlaska u taj grad 2015. godine, pokazalo se da mnogo togo ne znam i ne razumijem ni približno temeljito kako sam možda mislila i zamišljala. Prvi odlazak u Bejrut otvorio mi je mnogo novih i starih pitanja - o ekonomiji današnjeg svijeta, o radničkoj klasi iz tzv. Trećeg svijeta, o načinu na koji rat oblikuje svakodnevicu i psihu ljudi, o značenju kreativnosti i humora, o izgradnji kolektivnog otpora na dugoročne staze, o korištenju nasilja u revolucionarne svrhe… Sva ta pitanja zapravo su mi i danas otvorena, ali sam se možda bolje naučila kretati među manjkom odgovora. Tijekom prvog posjeta Bejrutu upoznala sam i prijatelje s kojima sam i danas dobra, pa je od prvog susreta Bejrut za mene bio drugarski grad, što je sigurno utjecalo i na kasniji odnos prema gradu.

Kako danas odlazite tamo? Odnosno – kakav Vas Bejrut dočekuje, kako se za to vrijeme promijenio grad, a kako Vi?

Vraćam se gradu i ljudima koji su mi iz godine u godinu sve bliži, jer se sve bolje upoznajemo. Bejrut se u ovih jedanaest godina i promijenio i ostao isti. Od oktobra 2023. dodani su slojevi nesigurnosti, intezivnija su ratna hučanja i huškanja, izraelski teror nad Libanonom se pojačao (iako je i ranije to bilo prisutno, desetljećima). Izbjeglice i potplaćeni migrantski radnici i dalje čine polovicu stanovništva Bejruta, a klasne razlike sve su veće - bogatiju bivaju bogatiji, siromašni ostaju siromašni, a troškovi života stalno i strelovito rastu. Dio ljudi s kojima sam se sprijateljila u međuvremenu je napustio grad, oni koji su imali dovoljno novca i sređene papire otišli su u druge zemlje, u potrazi za sigurnijim i kvalitetnijim životom.

Iako gradom ponekad doslovno vlada mrak (česte su nestašice struje), na njegovim ulicama i dalje postoji dišpet i otpor. Ta je žilavost vidljiva u kvartovskim druženjima, u puštanju muzike na koju se troši dobar dio agregata, u eksperimentalnoj i inovativnoj muzičkoj sceni, u knjižarama koje ostaju otvorene dokasno u noć, u ekipama koje igraju nogomet i odbojku na jedinoj javnoj plaži u gradu, u prodavačima ruža i žvakaćih guma na šetnici uz Mediteran, u mogućnosti da se ljudi vesele usprkos ratnom košmaru i skromnoj trpezi na stolu.

Zbog čega Vam je Bejrut poseban, ima li još takvih mjesta?

Bejrut vidim kao svijet u malome. Bešćutnost kapitalizma i ratova, neprekidne migracije, slojevi stoljeća povijesti i politike, umjetnosti i otpora nataloženi na jednom mjestu. Uvijek smo u životu zapravo malo putnici kroz vrijeme, ali rijetko kad to krajolik tako eksplicitno potvrđuje. Za mene ne postoji drugo takvo mjesto na svijetu, ali istovremeno sva mjesta postoje u Bejrutu. Ako ima budućnosti za Bejrut, vjerujem da je ima i za svijet.

Antea Ćurin bez vize u Kini: Neočekivana strana "čarobnog grada" u kojem živi 28 milijuna ljudi +43