Galerija
Ime Svalbard znači “hladna obala”, a otočje je još u 16. stoljeću otkrio nizozemski istraživač Willem Barents, koji ga je nazvao Spitzbergen zbog karakterističnih šiljastih planinskih vrhova. Kroz povijest su ovdje dolazili kitolovci, lovci i rudari iz raznih europskih zemalja, no otočje je prije više od sto godina službeno pripalo Norveškoj uz poseban status – demilitarizirano je i otvoreno za međunarodnu prisutnost.
Danas na Svalbardu živi oko 2500 stanovnika, a godišnje ga posjećuje oko 100 tisuća turista. Svalbard je poznat po ledenjacima, polarnim noćima u kojima po nebu pleše aurora i po tome da se iz naselja ne možete - bez puške, zbog otočkih “autohtonih stanovnika”, polarnh medvjeda. Upravo je ta kombinacija surove prirode, izolacije i neobičnog načina života privukla Edu Toplaka, s kojim smo već razgovarali... doduše o nešto topijim i naseljenijim krajevima.
Kako se Edo vraća u CeKaTe-ovu Putničku klasu već ovog četvrtka od 19 sati, iskoristili smo priliki čuti prije svi ponešto o najsjevernijem gradu na svijetu i najsjevernijoj knjižnici na svijetu i najsjevernijem dućanu na svijetu... i posebnostima života na 78 paraleli, broju koji je uz bijelog medvjeda zaštitni znak Longyearbyena.
Medvjedi? Koji medvjedi?
„Bio sam u Švedskoj, Finskoj, Estoniji i Norveškoj pa sam zaključio – kad sam već toliko gore, idem i do Svalbarda, dugo mi je na listi želje“, započinje Edo. Godinama je čekao povoljnu priliku za putovanje jer karte do krajnjeg sjevera svijeta često nisu jeftine. „Volim neobične, teško dostupne lokacije. Kad sam našao povratnu kartu za manje od 200 eura, to je trebalo iskoristiti.“
Na put je otišao s obitelji, a odmah po dolasku dočekalo sunce - koje ne zalazi. „Jedno je o tome čitati, a nešto sasvim drugo doživjeti. Sunce se ne spušta ispod horizonta, samo kruži nebom. Ujutro je s jedne strane planina, navečer s druge. Vrijeme potpuno izgubi smisao.“
Iako je Svalbard najpoznatiji po polarnim medvjedima, Edo nam odmah na početku razbija mit. „Nema medvjeda. Doslovno ih nema, ni oko grada, a kamoli u gradu. To je mamac za turiste.“ Polarni medvjedi glavni su simbol otočja. Njihovi motivi nalaze se posvuda – na prometnim znakovima, suvenirima, reklamama i pročeljima trgovina. Često se može čuti i tvrdnja da na Svalbardu ima jednako medvjeda koliko i ljudi.
„Kad malo zagrebete ispod turističke priče, shvatite da ih zapravo nema puno. Lokalci koje smo upoznali nisu vidjeli medvjeda godinama, neki čak nikada.” Jedna medicinska sestra koja ondje radi više od tri godine rekla mu je da nijednom nije vidjela medvjeda, iako često odlazi na intervencije izvan grada. Sličnu priču čuo je i od Banjalučanke koja koja na Svalbardu živi osam godina.
“Prema procjenama, danas na cijelom arhipelagu živi oko 350 polarnih medvjeda, uglavnom na udaljenim i zaleđenim dijelovima otočja. Medvjedi jedu tuljane, a tuljani žive na ledu. Kako se led povlači, tako se i oni sele sve sjevernije“, objašnjava nam Edo.
“Ako ih baš želite vidjeti, morate brodom ili kruzerom prema sjeveru, daleko od Longyearbyena – a takvi izleti su papreno skupi.” Doduše, i sam obilazak okolice grada pješice nije jeftin - tri sata s vodičem stoji oko 90 eura po osobi, a gotovo sve ture morate rezervirati unaprijed.“
Najsjeverniji dućan, knjižnica, faks...
Ipak, Edo kaže da ga je iznenadilo koliko je grad turistički razvijen. Iako je riječ o mjestu usred Arktika, Longyearbyen ima nekoliko hotela i hostela, restorane, pubove i vrlo dobru turističku infrastrukturu. A posebno ga je iznenadila hrana.
„Očekivao sam da će sve biti loše i preskupo, a ispalo je potpuno suprotno. Hrana je odlična. Na Svalbardu se nalazi i jedan od poznatijih nordijskih restorana s degustacijskim menijima od 14 sljedova, ali ja sam bio oduševljen i doručkom u našem hotelu.”
“Nije sve tako skupo, barem kad dolazite iz Hrvatske”, nastavlja kroz smijeh. „Pivo je bilo jeftinije nego u Zagrebu. U hotelskom baru plaćali smo ga manje nego kod nas u centru grada. Svalbard ima i vlastitu pivovaru, a voda za proizvodnju piva dolazi iz ledenjaka.”
Longyearbyen, čije ime nema veze s dugim godinama (ali je, priznajemo, zgodna podudarnost) neko s industrijalcem koji je ondje otvorio rudnik oko kojeg je i nastalo naselje, mali je grad s tek nekoliko ulica. Ulice čak nemaju ni klasična imena nego uglavnom brojeve. Ali ondje se nalaze najsjevernija crkva, škola, knjižnica, bolnica, radio postaja i pivovara na svijetu. „Grad prijeđeš pješice za desetak minuta, ali ima javni prijevoz - jednu autobusnu liniju i taksi službu. Smiješno, cijene autobusa i taksija gotovo su jednake.“ U gradu ima i automobila, ali daleko je više - motornih sanjki.
Ono što vjerojatno ne biste očekivali je da se kad ulazite u kafiće, suvenirnice, crkvu, dućan i ostale javne lokale – morate izuti. „Izuvate se u hotelu, knjižnici, muzeju… police za cipele stoje odmah na ulazu. To im je potpuno normalno, inače bi cijeli dan prali podove od blatnih i bljuzgavih cipela.“
Crkva u Longyearbyenu ostavila je poseban dojam na njega. „Otvorena je cijeli dan, vrlo je opuštena i ne izgleda kao klasična crkva. Možete sjediti u fotelji, popiti kavu ili kupiti suvenir.“
Mačke, smrt i sjemenje
Svalbard ima i niz neobičnih pravila. Mačke su praktički zabranjene kako ne bi ugrožavale ptičji svijet, a trudnice pred kraj trudnoće moraju otići na kopno jer na otočju nema uvjeta za porod. „Kažu i da je na Svalbardu zabranjeno umrijeti. Naravno da nije doslovno zabranjeno, ali pokapanje nije moguće zbog permafrosta pa se tijela prebacuju u Norvešku.“
Na otočju nema privatnog vlasništva nad zemljištem, većina ljudi živi u stanovima koje osiguravaju poslodavci, a gotovo svi stanovnici su radno aktivni. Starijih ljudi gotovo da i nema. „Plaće su vrlo dobre, porezi mali i zato puno ljudi dolazi raditi tamo, posebno s Balkana.“ Iako je Longyearbyen rudarski grad, posljednji rudnik ugljena nedavno je zatvoren. Ali otok se uspješno prebacio – na turizam. Klasični ili - znanstveni.
Jedna od najpoznatijih lokacija na Svalbardu je Global Seed Vault – golemi svjetski trezor sjemena ukopan duboko u permafrost. „To je zapravo sef za sjeme biljaka iz cijelog svijeta. Ondje se čuvaju milijuni uzoraka sjemena, pa tako i hrvatske biljne vrste.” Ali, osim ulaza u trezor, ne možete vidjeti ništa. Tako i ono najuzbudljivije na Svalbardu, kaže, uživo i nije osobito dojmljivo.
Iako je u svom kratkom posjetu uživao i volio bi se vratiti u “noćnoj” sezoni, možda bi ipak prije obavio neka druga mjesta s onog svoj popisa želja. “Svalbard nije za svakoga. Morate biti samotnjaci kojima je dovoljno tih nekoliko ulica i jedan dućan. Moraš biti poseban tip čovjeka da ti takav život odgovara.“
Proljeće i ljeto na Bjelašnici postaju najveći travel trend u regiji: Hotel Nomad najljepši je planinski dnevni boravak
