Znamo da nam naslov zvuči grozno ako se neke pita, no bez straha – štakori koji su preplavili Pariz, pa zatim i ostatak Europe su slatki, dobroćudni i štoviše, poželjet ćete im se približiti i fotografirati ih.
Oni popravljaju grad, štite ulice i ostavljaju poruke. Neki od njih imaju majstorske alate u šapicama, drugi naganjaju mačke uz poruku „Promijeni pravila igre“, treći imaju štap za selfie i poziraju, četvrti drže keks u ruci i poručuju: „Neka jedu krekere!“…
Riječ je o malim grafitima koji nose važne poruke i ukazuju na onu stranu društva od koje često okrećemo glavu.
No kako je došlo do toga da su grad ljubavi i romantike, a potom i druge gradove u Europi preplavile poruke u ovakvom obliku? Počnimo s nečim što nam je možda poznatije.
Kad bi grafiti mogli nešto promijeniti, bili bi zabranjeni
Čak bi i velik dio onih koji se ne bave grafitima niti poznaju svijet ulične umjetnosti mogao reći da im je poznato ime Banksy. Anonimni grafiter iz Bristola proslavio se u cijelom svijetu svojim pametnim i provocirajućim porukama, naročito nakon što je otvorio hotel s najgorim pogledom na svijetu, u Palestini. Njegove izložbe danas posjećuju i holivudske zvijezde a vrijednost njegovih slika dosegla je milijune, koje on prosljeđuje raznim humanitarnim organizacijama.
Mnogi su ga smatrali pionirom angažirane ulične šablona-grafit umjetnosti i divili se njegovoj originalnosti, no sam je izjavio kako svaki put kad pomisli da je napravio nešto imalo originalno, shvati da je Blek le Rat to napravio još prije 20 godina.
I uistinu, prije Banksyja europskim ulicama harao je francuski umjetnik Blek le Rat, koji je svoju karijeru započeo 1980-ih u Parizu. Iako je brendiran kao grad romantike i ljubavi, Pariz ima velik problem s beskućništvom, siromaštvom i – štakorima.
Štakora je Blek le Rat odabrao za svoj zaštitni znak, opisavši ga kao jedinu uistinu slobodnu životinju grada, ali i simbol onoga što grad skriva ispod svoje izglancane površine. „Da, Pariz je prelijep grad, velike povijesti, ali ne smijemo zanemariti ni one slojeve društva koji ga čine, a nevidljivi su nam“, izjavio je za Arte.
Ulica kao muzej
U početku je, kako tvrdi, za njega to bila samo zabava jer je u doba studiranja osjećao usamljenost, no s vremenom je otkrio kako je to način da komunicira sa stanovnicima grada na dubljem nivou. Njegove poruke podsjećaju na marginalizirane slojeve društva. Često je, primjerice, isticao problem beskućništva u bogatom gradu.
Inspiracija za bavljenje grafiterstvom došla je iz siromašnih kvartova New Yorka u kojima je sprej bio nešto što se lako moglo nabaviti, a bio je način za slanje poruke, obilježavanja teritorija, bunta protiv sistema. Ukratko, bio je glas ulice koji se s vremenom prelio preko oceana u Europu.
U početku omražen oblik umjetnosti zbog kojeg su u Velikoj Britaniji svojedobno organizirane čitave policijske racije, danas su ukras grada koji je preselio i u umjetničke galerije, te poruke s kojom se mnogi slažu. Mediji opisuju Bleka kao čovjeka koji je „rodio“ Banksyja, kuma grafiti šablona, umjetnika za sve koji mrze muzeje…
Logičnim slijedom događaja, Blek i Banksy su se upoznali i počeli surađivati na nekim projektima. Osim Banksyja utjecao je i na kasnije „gerilske umjetnike“ koji su kroz svoje ulične radove pokušavali podići svijest o aktualnim društvenim problemima.
A osim glodavaca ulice su preplavile poznate ličnosti iz politike i svijeta zabave, simboli poretka i konzumerističkog društva. Među najpoznatijim grafitima su djevojčica s balonom i djevojčica koja „pretražuje“ vojnika, prosvjednik koji umjesto Molotovljeva koktela baca buket cvijeća ili dječak među ciglama i betonom koji poručuje: „Sjećam se dana kad je ovdje bilo drveće“…
