Na jugu Brazila smjestio se slatki priobalni grad Guarapari. Poznat po svojim bijelim pješčanim plažama, Guarapari je popularan među turistima, ali i domaćima, koji ovdje ulažu u vikendice i kuće na moru. A sve to unatoč činjenici da su njegove plaže, tj. pijesak – radioaktivan.
Ovo nije neobičan fenomen na brazilskim plažama koje se protežu uz Atlantik sjeverno od Rio de Janeira, no one nisu razvikane poput ove. Premda mnogi na pojam "radioaktivnog" pomišljaju na katastrofe poput Černobila, valja podsjetiti da postoje velike nijanse i da nije svaka radijacija rezultat ljudskog djelovanja. Pa, o čemu se onda ovdje radi?
Već krajem 19. stoljeća austrijski znanstvenik Carl Auer von Welsbach je uočio kako pijesak s ovih plaža sadrži monazit, fosfatni mineral koji uključuje radioaktivni uranij i torij. Inače su rudnici monazita bili jedni od nosioca brazilske industrije prije Drugog svjetskog rata, nakon kojeg rudarenje preuzimaju Australija i Južna Afrika.
No, da se vratimo iz rudnika na plaže. Pomislili bismo da s obzirom na radioaktivni pijesak ovdje nema turista niti kupača. Zapravo je situacija obrnuta, a za sve je "kriv" liječnik Silva Mello, koji je 1972. godine poticao ljude da legnu u pijesak ili da se čak zatrpavaju njime. Tvrdio je kako prirodno zračenje može djelovati blagotvorno na bolesti poput artritisa i raka.
Nije trebalo dugo da tisuće turista navale poput vesele djece u pješčanik. Djelatnici Brazilske nuklearne agencije uhvatili su se za glavu: zar od svih plaža svijeta…
Kada je plaža postala hit koji se reklamira čak i na brazilskim reklamama, počeli su moliti ljude da ne ostaju dugo na plaži jer gama-zračenje može prodrijeti u tijelo i uzrokovati rak. Potom su predložili da se pijesak koji ima visoku koncentraciju monazita ukloni, a trošak nastao uklanjanjem bio bi kompenziran prodajom minerala.
Zasada sve stoji kao i prije. Turisti dolaze, valjaju se po pijesku… Općenito se smatra da su dan-dva provedena ovdje relativno bezopasna, no svaki posjet je definitivno na vlastitu odgovornost.
